Autor: dr. Muhammed Munir Mursi
Najbolje što roditelj daruje djetetu jeste lijep odgoj. (Hadis)
Islamski odgoj i obrazovanje karakteriše veliki broj odlika savremenog odgojno-obrazovnog sistema u pogledu sveobuhvatnog gledanja na odgoj kao proces i rezultat istovremeno. Islamski odgoj općenito podrazumijeva postepeno dostizanje ljudskog savršenstva. Nastojanje da se dostigne ljudsko savršenstvo opravdavaju sljedeće riječi Uzvišenog Allaha: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio[1], kao i činjenica da je islam posljednja objavljena te, ujedno, najpotpunija i najsavršenija religija.
Odnos prema djetetu
U islamu se međusobno saobraćanje zasniva na pravednosti. U tome su jednaki i djeca i odrasli. Tako islam od roditelja zahtijeva da pravedno postupaju prema svojoj djeci te da među njima ne prave nikakve razlike. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Bojte se Allaha i pravedno postupajte prema svojoj djeci.”
Islamski odgoj naglašava obavezu poštovanja djeteta i njegove ličnosti te zabranu njegovog ignorisanja i omalovažavanja. Prema djetetu setreba ophoditi ljubazno i blagonaklono, što potvrđuje i činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nazivao selam djeci pored koje bi prolazio, a u tome su se za njim povodili i njegovi ashabi. U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Nije od nas onaj koji ne poštuje starije i koji nema samilosti prema djeci.”
Ibn Haldun je jedno poglavlje djela El-Mukaddima posvetio razmatranju strogosti i okrutnosti nad učenicima, zaključujući da su ona štetna po njih: „Preopterećivanje u procesu obrazovanja nanosi štetu učenicima, posebno onim najmlađim.Dijete koje u procesu odgoja i obrazovanja trpi nasilje i okrutnost, gubi čilost i odlučnost te postaje lijeno i sklono lažima, pretvaranju i lažnom predstavljanju, a sve to iz straha od takvog odnosa prema njemu. Često ovakvo ponašanje postaje navikom i obilježjem njegovog karaktera. Dijete odustaje od stjecanja vrlina i pohvalnih svojstava, čije mjesto postepeno zauzimaju ona s lošim predznakom.”
S druge strane, svi muslimanski pedagozi slažu se u insistiranju na pohvali djeteta i njegovom ohrabrivanju. U vezi s ovim Ibn Miskevejh u djelu Tehzib el-ahlak kaže: „Dijete treba pohvaliti za svako lijepo svojstvo koje ispolji i svako dobro djelo koje učini.”
Postupnost u odgoju djece
Islamski odgoj karakteriše postupnost i usklađenost s prirodom ljudskog razvoja. I sami islamski propisi, kojima su podučavani prvi muslimani, objavljivani su postepeno. Jedna od manifestacija postupnosti islamskog odgoja jeste pridavanje značaja tjelesnom razvoju u prvim godinama života, imajući u vidu da je to najpotrebnije u tom životnom dobu. Nakon toga slijedi doba zdravog rasuđivanja, kada dijete počinje da se sistemski odgaja i obrazuje te, konačno, doba zrelosti. U ovom dobu čovjek preuzima na sebe potpunu odgovornost, obaveze i ulogu u društvu te snosi posljedice svojih postupaka.
Kada je riječ o obrazovanju djece, muslimanski učenjaci ukazali su na nužnost postupnosti te kretanje kroz gradivo od lakšeg ka težem, od jednostavnijeg ka složenijem, od značajnijeg ka manje značajnom itd. El-Gazali naglašava da je veoma bitno da onaj koji radi s djecom poznaje narav i mentalitet svakog djeteta te da bude svjestan da se djeca međusobno razlikuju u predispozicijama, zato što će mu to pomoći u uspostavljanju odgovarajućeg odnosa s njima.
Davanje primjera
Davanje primjera igra značajnu ulogu u odgoju, posebno u periodu djetinjstva, zato što se djeca povode za onima koje svakodnevno viđaju u svome okruženju i oponašaju ih u njihovim postupcima i vladanju. Stoga islamski odgoj veliku pažnju posvećuje osiguravanju lijepog uzora djeci. U tom smislu, Amr b. Utba je odgajatelju svoje djece kazao sljedeće: „Prvo što ćeš u kontekstu odgajanja moje djece učiniti jeste da popraviš samoga sebe.Njihove oči uprte se u tebe, pa će za njih biti dobro ono što ti budeš činio te loše ono što ti budeš izbjegavao. Poučavaj ih Allahovoj knjizi te im od sunneta Allahovog Poslanika kazuj samo ono što je čuveno i pouzdano, a od poezije samo ono što je pristojno i neporočno. Nemoj prelaziti s gradiva na gradivo, sve dok dobro njime ne ovladaju. Gomilanje informacija ometa razumijevanje. Poučavaj ih predanjima učenjaka i odvraćaj od beskorisnih razgovora.”
Usmjeravanje djece
Ez-Zernudži skreće pažnju na ono što se danas naziva akademskim usmjeravanjem te na ulogu nastavnika u opredjeljivanju učenika za onu vrstu studija koja odgovara njegovim predispozicijama te veli: „Učenik ne smije samostalno odlučivati o znanosti koju će izučavati.To treba prepustiti nastavniku, jer on u tome ima iskustva te bolje zna šta odgovara učeniku i njegovim predispozicijama.”
Prof. Burhanuddin u vezi s ovim kaže: „Učenici su u prethodnom periodu pitanje svoga obrazovanja prepuštali nastavnicima, pa su dostizali svoje ciljeve i ambicije. Danas se oni sami opredjeljuju i nerijetko se dešava da očekivanja od učenja i izučavanja ne budu ostvarena.”
Dr. Ahmed Šibli u svome djelu o islamskom odgoju skreće pažnju na metodologiju rada s učenicimai fenomen ispitivanja inteligencije, prema kojem je nastavnik dužan identifikovati predispozicije učenika te ga poučavati u skladu s njegovim mogućnostima. On ističe da su se muslimanski pedagozi rukovodili iskustvom. Naime, oni su poučavali dijete, a sud o njemu donosili su na osnovu rezultata koje ostvari. Isto tako, ispitivali su sposobnost memorisanja kod učenika kako bi ustanovili da li je sklon učenju napamet ili temeljitom razmatranju te su ga na osnovu toga savjetovali da, u prvom slučaju, izučava sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ili pak, u drugom slučaju, filozofiju, dijalektiku ili skolastičku teologiju.
Zaključak
Mnogo je argumenta koji potvrđuju da je odgoj i obrazovanje djeteta jedna od najvećih obaveza staratelja. U prilog tome je i sljedeći hadis:
„Allah će se smilovati čovjeku koji pomogne svoje dijete dobročinstvom i lijepim odnosom prema njemu te mu pruži lijep odgoj i obrazovanje.“
Ibn Kajjim el-Dževzi kaže: „Ko zanemari poučavanje svoga djeteta onome što će mu koristiti, maksimalno mu je naškodio. Poroci se kod većine djece javljaju zbog njihovih roditelja i zanemarivanja njihovog odgoja i obrazovanja.”
(Skraćeni članak dr. Muhammeda Munira Mursija „Odgoj djeteta u islamu“, prvi put objavljenog u Glasniku Rijaseta islamske zajednice, br. 9-10, septembar-oktobar 2007, u prijevodu mr. Amrudina Hajrića)