Odgoj u islamu III dio

Dr. Sabahudin Šarić

---

U prošlom dijelu smo govorili o tome da je terbijet, arapska riječ za odgoj, etimološki povezana sa riječi Rabb, koja znači Gospodar.

Zanimljivo je da se na nekoliko mjesta u Kur'anu Časnom određeni ljudi opisuju upravo izrazom koji je izveden od riječi Rabb. Tako se u 79. ajetu sure Ali Imran, u prijevodu od Besima Korkuta, kaže:

Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: ‘Klanjajte se meni, a ne Allahu!’ – nego: ‘Budite Božiji (rebbanijun) jer vi Knjigu znate i nju proučavate!’

Mustafa Mlivo ovaj ajet prevodi na sljedeći način:

Nije za smrtnika da mu Allah da Knjigu i sud i vjerovjesništvo, zatim da rekne ljudima: ‘Budite robovi moji mimo Allaha’, nego: ‘Budite rabbani zato što učite Knjigu i što proučavate.’

Objašnjavajući značenje ovog svojstva, odnosno izraza „budite rebbanijun“, Tabatabai u svom tefsiru Kur'ana Al-Mizan ukazuje da ovaj poziv poslanika ljudima da budu Božiji ljudi, ustvari, znači da ih upućuje da se okite svojstvima vjerovanja i čvrstog ubjeđenja u načela spoznaje koja naučavaju iz Knjige Božije i kojima jedni druge podučavaju, te da se ukrase vrlinama sadržanim u Knjizi i da, također, poprave svoja djela. Poslanici pozivaju ljude da – nakon što sebe poprave – i druge pozivaju tom putu koji će ih dovesti do stepena kada će postati Božiji ljudi.[1]

U Ibn Kesirovom tefsiru Kur'ana na sličan način se objašnjava pojam rebbanijun. On kaže da to znači „blagi učenjaci, znalci vjere, pobožni i bogobojazni“.[2]

Širazi u svom tefsiru Nemune također na sličan način objašnjava ovo pitanje, s tim da u direktniju vezu dovodi pojmove odgoja i Gospodara (terbijet i Rabb). On kaže da se rebbanijun kaže za onoga čiji je odnos sa Gospodarom izuzetno jak, a pošto se Gospodar (Rabb) koristi za onoga koji pristupa popravljanju i odgajanju (terbijet) drugih, značenje ove riječi u ajetu je da Poslanici, kroz podučavanje Božijim istinama, ljude izgrađuju kao istinske učenjake i Božije ljude koji ne obožavaju nikog osim Boga i da ih isključivo pozivaju znanju i spoznaji. Dakle, cilj Poslanika nije samo odgajanje ljudi već odgajanje učitelja, pedagoga i predvodnika ljudi, odnosno osoba koje su u stanju da okruženje prosvijetle svojim znanjem i vjerom. On dalje razmatra ovaj ajet i kaže da se prvo ukazuje na učenje, a zatim na podučavanje. Učenje ima šire značenje i podrazumijeva svako podučavanje putem govora i ponašanja i obuhvata i pismene i nepismene osobe, dok se pod podučavanjem misli na učenje iz knjige. Na taj način cilj Poslanika je odgajanje učenih, Božijih ljudi, društvenih reformatora, svjesnih predvodnika i odgajatelja.[3]

Izraz rebbanijun se na sličan način koristi i u još dva ajeta:

Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.[4]

Trebalo bi da ih čestiti i učeni ljudi od lažna govora i zabranjena jela odvraćaju; ružno li je to kako postupaju![5]

            Pored riječi rebbanijun, koja, kao što vidimo iz citiranih ajeta, ukazuje na poslušne, čestite i učene Božije ljude, u još jednom kur'anskom ajetu pronalazimo riječ rebijun, koja je istog korijena i sličnog značenja kao i rebbanijun. U 146. ajetu sure Ali Imran se kaže:

            A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici (rebijun) borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali, niti su se predavali – a Allah izdrž‍ljive voli.

            U ovom ajetu se može zapaziti da se ovakvim ljudima (rebijun), pored navedenih svojstava, pripisuje strpljivost i izdržljivost. Ibn Kesir rebijune iz ovog ajeta naziva bogougodnicima[6] i to je možda najbliža interpretacija arapske riječi rebijun.

            Ovakvim razmatranjem dolazimo do lakšeg razumijevanja onoga što bi mogao biti islamski odgoj i, također, onoga što bi mogli biti njegovi ciljevi. Dakle, primjećujemo da se čovjek upućuje da bude Božiji, a to znači da bude predan i pokoran samo Bogu, odnosno rob samo Gospodaru, bogougodan, čestit, učen, poslušan, jake vjere, strpljiv, da bi u konačnici postao predvodnik i odgajatelj drugih. Sljedeća stvar koju saznajemo je na koji način se to ostvaruje, to jest koji je to put odgoja i dosezanja do stepena Božijih ljudi. To je učenje iz govora i ponašanja, te proučavanjem Knjige.

            Neophodno je istaći da se odnos čovjeka prema Bogu kroz islamsku misao uvijek razmatra kao odnos roba prema Gospodaru, jer je stepen istinskog roba najviši stepen koji čovjek može dosegnuti, te da bi na osnovu tog stepena mogao biti nazvan Božijim čovjekom, odnosno, preciznije, Gospodarevim čovjekom. Ovo je najjasnije izraženo šehadetom, gdje se na prvom mjestu u odnosu Poslanika prema Bogu ukazuje na njegov položaj roba Božijeg.

            Na osnovu do sada rečenog moglo bi se kazati da islamski odgoj podrazumijeva podučavanje ljudi od strane Poslanika putem govora, ponašanja i na osnovu Knjige s ciljem dosezanja stepena čestitih, učenih, bogougodnih, strpljivih, ustrajnih vjernika, te do stepena Božijih ljudi, istinskih robova Gospodara, koji će biti odgajatelji i predvodnici ljudi i koji će širiti znanje i vjeru s ciljem nastavljanja ovog procesa odgajanja.

Izvor: magazin AŠK, broj 8, str. 24-26