Osmansko carstvo

Priredila: hfz. Aida Kadrija

---

Osmansko carstvo u vrijeme utemeljenja, na početku 14. stoljeća, bilo je mala kneževina, a nakon osvajanja arapskih zemalja 1517. godine postaje najmoćnije carstvo tadašnjeg islamskog svijeta. Njegov utemeljitelj, Osman I, ujedinivši područja pod vlašću Seldžuka u sjeverozapadnoj Anadoliji, stvorio je temelj budućeg velikog carstva.

Osmansko carstvo je od samog početka bilo usmjereno na osvajanja, te je na tom polju postiglo zavidne rezultate. Temelj uspjeha je bila kvalitetna i čvrsta vojna organizacija. 

U sustavu poznatom kao devširme – skupljanje, viši su se vojni činovi dodjeljivali djeci podanika iz kršćanskih obitelji s Balkana. Novake se preobraćivalo na islam, a prije primanja u spahije (konjanike) i janjičare (pješake) prolazili su strogu obuku.[1]

Granice carstva su stalno proširivane, a u osvajačke pohode išli su i sami sultani, kao vrhovni komandanti vojske. Na ovom polju posebno su se istakli vladari Mehmed II Fatih, Selim I te Sulejman II Veličanstveni.

Širenje carstva dostiglo je svoj vrhunac za vladavine Selima I (1512-1520.) i Sulejmana II (1520-1566.). Selim I je osvojio dijelove Perzije, a potom Siriju, Palestinu, Egipat, Alžir i veći dio Armenije. U vrijeme Sulejmana Veličanstvenog carstvo je živjelo svoje zlatno doba i prostiralo se do Mađarske, Iraka i Libije, a turska mornarica vladala je istočnim Sredozemljem.

Sulejmanova epoha vrijedila je kasnijima kao mjera i cilj. Ne oduzimajući samima sebi zadnju odluku, sultani su obilje vlasti, koju im je ograničavalo religiozno pravo, prenijeli na velike vezire. Oni su predsjedavali divanu, koji se, prije svega, bavio financijama, vojskom i pravosuđem. Svaka ova nadležnost raspolagala je visoko birokratiziranom upravom. Najvažniji prihodi potjecali su od poreza, carina i davanja ovisnih država.[2]

Religioznim, društvenim, kulturnim te odgojnim ustanovama upravljala je ulema koja se organizirana u ilmiju starala o odgojnom i pravnom sustavu, te jamčila carstvu pravovjerno-islamski karakter hanefijskog pravca. Na vrhuncu svoje moći osmanlijski sultani stvorili su plodnu atmosferu za procvat nauke, umjetnosti, arhitekture i poezije. Monumentalne džamije i druga zdanja iz ovog perioda pružaju uvid na dio kulturnog okruženja koje je svojevremeno njegovano od strane ovih vladara.

Nakon osvajanja Egipta, sultan Selim je odveo halifu al-Mutawwakkila u svoju prijestonicu, Carigrad, iz čega se isprela legenda koja nikad nije historijski potvrđena, a koja govori o prenošenju halifske časti i ovlasti od strane abasidskog halife na osmanskog vladara sultana Selima. Ovu tvrdnju prvi je iznio Constantine Mouradgea d'Ohsson godine 1788. Bila ova tvrdnja istinita ili ne činjenica je da su osmanski vladari priželjkivali da budu priznati kao nosioci i sultanata i halifata u isto vrijeme.

Sultan Selim i njegovi nasljednici nisu zvanično, u državnim dokumentima, natpisima i kovanicama, ponijeli ni jednu drugu titulu osim sultan i khakan, niti su koristili titulu amir al-mu'minin ni imam. Jedina titula koju je Selim prihvatio nakon osvajanja Egipta, bila je khadim al-haramajn što je bila titula mamelučkih sultana, a ne halife.[3]

Međutim, u 18. stoljeću u odnosima sa strancima, posebno evropskim monarsima, osmanski vladari, od strane svojih diplomata, predstavljani su kao čuvari i nosioci hilafeta. To je vidljivo iz ugovora zaključenog između ‘Abd al-Ḥāmida I i Katarine, vladarice Rusije, sultan se oslovljava kao imam vjernika i halifa onih koji ispovjedaju Božije jedinstvo.[4]  Namjera je bila zadržati religiozni autoritet sultana nad muslimanskom populacijom nad kojom on nije imao političku vlast i koja se nalazila pod stranom dominacijom.

Od tada pa kroz čitavo 19. stoljeće osmanski vladari u svojim kontaktima sa evropskim državama nastoje sebe službeno prikazati kao halife, tačnije duhovne vođe muslimana i branioce islama. To se jasno može vidjeti kroz ustav oblikovan 1876. od strane sultana ‘Abd al-Ḥāmida II, gdje se između ostalog navodi da sultan ima ulogu halife, zaštitnika muslimanske religije.

Osmansko carstvo dugo vremna je bilo dominantno carstvo na islamskim prostorima, tako da njihovi saveznici nisu zazirali od upotrebe ove titule u pismima naslovljenih na osmanske sultane upućenih povodom čestitanja zbog postignutih uspjeha.

Nužno je dodati da su osmanski sultani vijekovima praktikovali funkcije slične onima koje su praktikovale arapske halife, s tom razlikom da su oni nastojali uspostaviti nešto, po njihovom mišljenju, regularniji sustav, te su uz osnovni zakon utemeljen na Kur'anu oblikovali i pravila čija je osnovna svrha bila nadopuna Zakona, ali i koja su povremeno imala tendenciju da ga zamijene. Sadržaj ovih zakona, nazvanih kanun, nije se odnosio isključivo na finansijska pitanja već i na pitanja iz drugih oblasti kao što je, na primjer, pitanje nasljedstva.

Nakon Sulejmana nastupa postupno opadanje moći. Dinastija se zapušta, a autoritet sultana slabi. Veliku ulogu u spriječavanju i odlaganju nadolazeće propasti imala je nekolicina sposobnih vezira poput velikog vezira Mehmeda Sokolovića. To što je Carstvo do kraja 18. stoljeća ostalo nerazoreno, više je rezultat suparništva evropskih sila, nego stvarne snage Carstva.

Grčku su izgubili 1832. u Grčkom ratu za neovisnost, a zbog Rusko-turskog rata 1877-1878. sazvan je Berlinski kongres, na kojem je Tursko carstvo bilo prisiljeno odreći se svih zahtjeva u Rumunjskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i na Cipru. Abdul Hamid II je 1876. pristao na ustav zapadnog stila, prvi takav u bilo kojoj islamskoj državi. Izbori za novi sabor održani su 1877. godine, ali su već sljedeće godine i sabor i ustav suspendirani na neodređeno vrijeme.[5]

Vladavina sultana ‘Abd al-Ḥāmida II (1876-1909.) imala je tiranski i reakcionarni karakter koji je od njega otuđio mnoge prosvjećene slojeve stanovništva. Godine 1909. ovaj sultan biva svrgnut sa vlasti, a turski poslovi se stavljaju pod kontrolu tijela koje je imalo nedovoljno sluha za islamski duh vladanja te se više priklanjalo modernim ustavnim reformama.

Razgradnja Carstva usljed vanjskih i unutarnjih problema i opasnosti bila je u punom jeku, a sudjelovanje u I svjetskom ratu doprinijelo je konačnom razaranju Carstva. Službeno Osmansko carstvo nestaje sporazumom iz Sevresa 1920. godine.

U novembru 1922. godine Turska je postala republikom ukinivši sultanat i ostavivši halifu bez ikakve svjetovne vlasti; ali nije bilo jasno kakve će biti dužnosti halife, sve dok u martu 1924. ta čast nije potpuno ukinuta.[6]

Sultanat i halifat dovedeni su pod znak pitanja još i prije I svjetskog rata, samom uspostavom parlametarnog režima. Organizacija Mladoturaka pod vođstvom Enver paše, iako je težila ograničiti moći sultana, u isto vrijeme je težila iskoristiti halifat kao sredstvo zadržavanja turskog utjecaja nad arapskim zemljama. Po ukidanju sultanata, Velika nacionalna skupština Ankare je prisvojila pravo da bira nosioca hilafeta, te je tadašnji sultan Mehmed VI smijenjen sa ‘Abd al-Madžidom. Međutim, značaj halife se gubio u novim tokovima i previranjima koja su potresala nekadašnju prijestonicu moćnog sultanata.

U januaru 1924. Mustafa Kemal Ataturk, čovjek koji je proglasio Republiku Tursku izjavljuje:

„Ideja o jednom halifi, koji posjeduje najviši religiozni autoritet nad svim pripadnicima islama, ideja je preuzeta iz fikcije, a ne iz realnosti.“[7]

Nedugo zatim slijedi potpuno dokidanje halifata od strane Nacionalne skupštine. Sjedište nove vlade postaje grad Ankara.

 

Bibliografija

1. Povijest svijeta, velika obiteljska enciklopedija, Reader's Digest, Mozaik knjiga, Zagreb, 2006., prijevod s engleskog: A. Kovač, B. Rupnik, M. Batnica, T. L. Potrebica, 750 str.
2. Smailagić, Nerkez, Leksikon Islama, Izdavačko preduzeće „Svijetlost“, Sarajevo, 1990., 687 str.
3. Sourdel D., Lambton A.K.S., de Jong F., Holt P.M., „Khalifa“, The Encyclopaedia of Islam, edited by H.A.R. Gibb…, New Edition, Volume IV, Leiden, E.J. Brill, 1997., str.937-953.