Autor: hfz. Halid ef. Hadžimulić
Danas ćemo progovoriti nekoliko riječi o Muhammedu, alejhisselamu, kao čovjeku: kakav je on bio u svom privatnom životu, u društvu sa ashabima, u saobraćanju sa drugim ljudima. Čime je on uspio privući ljude iz svoje okoline i pridobiti ih za svoju ideju pa da mu budu toliko odani, da su bili spremni žrtvovati sve za njega i za tu novu nauku, koju je on širio i propovijedao.
Sam hazreti Pejgamber kaže za sebe u jednom hadisu:
„Mene je moj Gospodar, Allah, dž.š., odgajao pa mi je najljepši odgoj dao!“
Svemoćni Stvoritelj svijeta, iz milosti prema ljudskom rodu, odabrao je jednog čovjeka, iz pustinje, iz jednog primitivnog i zaostalog naroda, pa ga duhovno uzdigao nad ostale ljude, da bi mogao biti njihov učitelj i uzor, da bi ih mogao povesti pravim putem i da bi mogao preuzeti na sebe onu veliku i odgovornu dužnost, koja je bila predodređena kao misija posljednjeg Božijeg poslanika.
Svi su pejgamberi bili vanrednih duhovnih i moralnih kvaliteta. A naš pejgamber, Muhammed, a.s., i u tom pogledu se isticao i odlikovao nad ostale pejgambere.
Nekoliko tih karakterističnih osobina, koje nisu posjedovali drugi ljudi iz Pejgamberove okoline, istakla je njegova vjerna žena, hazreti Hatidža, kada joj je jednog dana došao Muhammed, a.s., sav uplašen i usplahiren, da joj saopći kako mu se u pećini brda Hira pojavio melek Džibrili-Emin.
Ona ga je tješila ovim riječima:
„Ništa se ti ne boj! Tebe tvoj Gospodar, Allah, dž.š., neće nikada ostaviti i napustiti! Jer ti paziš svoju rodbinu, pomažeš siromašne, obilaziš bolesne, otklanjaš svijetu tegobe, dočekuješ goste, brineš se o bijednima i nevoljnima.“
Tako ga je tješila hazreti Hatidža, ističući i nabrajajući njegove vrline, koje je on posjedovao i ispoljavao još prije poslanstva u Mekki.
A kad mu je počela dolaziti Objava, Muhammed, a.s., je pod uticajem kur'anskih ajeta još razvio u sebi te vrline i plemenite osobine.
Kakav je bio Muhammed, a.s., kao čovjek, kako se je vladao u društvu – to nam pripovijedaju njegovi savremenici i njegovi drugovi, ashabi.
Hazreti Alija, koji je veoma mlad, još kao dječak, primio islam i čitav svoj život proveo u Pejgamberovoj blizini, opisujući lik i pojavu Alejhisselamovu, kaže:
„Ko bi ga prvi put vidio, osjetio bi prema njemu neko strahopoštovanje. A kada bi mu se približio te stupio u razgovor i s njim se bolje upoznao, onda bi osjetio simpatije prema njemu i iskreno ga zavolio.“
Toliko je Alejhisselamova osoba privlačila ljude, osvajala ih i očaravala svojim unutrašnjim sjajem, duhovnom snagom i ljepotom.
U privatnom životu, u saobraćanju sa ukućanima, Muhammed, a.s., je uvijek bio vedar, prijazan i pristupačan. Uvijek je osmijeh krasio njegovo lice.
Hazreti Aiša, radijallahu anha, ovako ga opisuje:
„Niko nije bio ljepše ćudi i vladanja od Muhammeda, a.s. Kad bi ga neko po imenu zovnuo, odmah bi se odazvao. Djecu bi milovao i savjetovao, mlade poučavao i u radu im pomagao. Nikad nije nikome ružnu riječ uputio ili ga uvrijedio. Nikad nije nikoga pa ni svoga slugu ni zaružio, a kamoli udario.“
Enes ibni Malik, r.a., jedan od rijetkih ashaba, koji je veoma dugo živio (preko stotinu godina), pripovijeda ovaj detalj:
„Služio sam Pejgambera deset godina i nikada mi nije uputio kakav prigovor ili zbog kakvog mog gesta izrazio negodovanje.“
Nikad mu nije rekao: „Zašto si to učinio?“ Ili: „Zašto to nisi učinio?“
Kolike li pažnje prema mlađem i potčinjenom!
Već sam ovaj primjer Alejhisselamovog postupka prema slugi, govori nam dovoljno i rječito o savršenstvu odgoja i visini duhovne kulture, koju je hazreti Pejgamber posjedovao.
Kakav je bio kod kuće, takav je Muhammed, a.s., bio i izvan kuće: dobar, susretljiv, prijazan, veseo i uslužan. Prilikom susreta sa kojim od ashaba, uvijek je prvi selam nazivao i prvi pristupao da se rukuje i upita za zdravlje. Svakoga je oslovljavao njegovim pravim i počasnim imenom i već time osvajao srce svoga sagovornika. To je ponosnim Arapima imponiralo. Time ih je pridobijao.
Kad bi u društvo došao, sjeo bi ondje gdje bi našao slobodno i prazno mjesto. Nije dao da se pred njim na noge ustaje, niti je dozvoljavao da ga ko u ruku ljubi.
Ebu Hurejre, r.a., jedan od poznatih ashaba koji je najviše vremena provodio u Pejgamberovom društvu, pripovijeda kako je jedanput neki čovjek pokušao poljubiti Alejhisselama u ruku, na što je Muhammed, a.s., ruku trgnuo i povukao, rekavši:
„To čine Perzijanci prema svojim carevima, a ja nisam car. Ja sam čovjek kao i vi, vaš brat i sugrađanin.“
Muhammed, a.s., je poštovao i cijenio mišljenje drugih. Svačiji bi govor lijepo saslušao. Svačijoj bi molbi po mogućnosti odmah udovoljio. Umjesne prijedloge bi uvažavao i odmah u praksi primjenjivao. Kad bi uzeo riječ, pa držao govor, predavanje ili vazu-nasihat, dajući upute prisutnima, govorio bi polagano i razgovijetno, čistim jezikom, tako da bi svako mogao njegove riječi čuti i razumjeti. Nikad nije govorio o kakvim besposlicma. Govori bi samo ono, što će ih duhovno okrijepiti i moralno podignuti.
Katkada bi se i našalio. Ali ni u šali nije nikada nikoga vrijeđao. Naprotiv, i u njegovoj šali uvijek je bilo pouke. Bio je vazda otvorene ruke, spreman da svakoga u svako doba materijalno pomogne, makar sam sebe lišio potrebnih sredstava. U tom pogledu, njegovoj darežljivosti, plemenitosti i velikodušnosti, niko nije bio ravan.
Džabir ibni Abdullah, r.a., jedan od poznatih ashaba, često je bio svjedok te Alejhisselamove darežljivosti. On kaže:
„Kada bi se ko obratio Alejhisselamu za materijalnu pomoć, on nikada, nikoga nije odbio riječima: „Nemam!“ ili „Ne dam!“ Te riječi nisu nikada izašle iz njegovih usta. Naprotiv, ako sam nije imao, uzajmio bi samo da bi mogao drugome pomoći i njegove potrebe podmiriti.“
Kod njega je i potpuno jednak i najveći bogataš i najbijedniji siromah. Šta više, posebnu je pažnju ukazivao siromasima, nevoljnima i nemoćnima; lijepo je i prijazno njima pristupao, na svakom ih koraku štitio i pomagao.
Naročito je mnogo dijelio i pomagao sirotinju u mjesecu ramazanu. Jer tada, pod uticajem posta, srce u čovjeka omekša i on je otvorene ruke, izuzetno darežljiv.
Muhammed, a.s., je opraštao i svojim najvećim protivnicima, čak i onima koji su mu o glavi radili. Takav njegov postupak, u većini slučajeva, bio je uzrokom da njegovi neprijatelji, vidjevši toliku plemenitost i velikodušnost, prime islam.
Tako ih je pridobijao. Jer njemu nije bio cilj kazna ili osveta, nego spašavanje zalutalih, želja da ih privuče u krilo istinite vjere i da ih okrene na put istine, spasa i sreće.
Kada su mu, jedanput njegovi drugovi prigovorili zašto toliko trpi, zašto ne prokune svoje neprijatelje pa neka ih Allah kazni, Alejhisselam je odgovorio: „Nisam došao da proklinjem, nego da upućujem.“ A onda je uputio ovakvu dovu Svevišnjem: „Bože, uputi moj narod jer oni ne znaju!“
Pri koncu života, kad je počeo poboljevati, Muhammed, alejhisselam, je posljednji put izašao iz svoje sobe i došao u džamiju, u džemat, da se oprosti sa svojim vjernim drugovima. Kad su ga oni ugledali na vratima, srca su im zadrhtala od sreće i radosti. Mislili su da je njihov Pejgamber ozdravio i da će opet doći u džemat i biti im imam.
Međutim, Alejhisselam je tom prilikom izašao velikim naporom i oslanjao se s jedne strane na hazreti Aliju, a s druge na Fadl ibni Abbasa.
Izašao je sa jedinom željom da se oprosti od svoga društva. Rekao im je tom prilikom:
„Evo mene, eto vas. Ako sam kome šta dužan, nek’ se javi, da mu vratim dug. Ako sam koga udario, evo mene pa neka mi vrati udarac. Ako sam koga uvrijedio, neka mi oprosti.“
Ove Pejgamberove riječi izazvale su mnoge suze u očima ashaba. Nisu se mogli smiriti od jecanja. I Pejgamber se je povukao u svoju sobu, ostavivši Ebu Bekra da ga zastupa u imametu.
Eto, tako se opraštao od svojih sljedbenika onaj koji im je najveće dobro učinio: izveo ih na Pravi put i dao im najljepša uputstva za vladanje u životu.
Pa zar takav čovjek ne zaslužuje poštovanje, odanost i ljubav svih svojih sljedbenika?
Da ga Allah, dž.š., nagradi za sve ono, što je za nas učinio i što je čovječanstvu ostavio. Amin!
(Hutba je održana u Carevoj džamiji u Sarajevu, 8. februara 1980. godine / 21. rebiul-evvela 1400. godine po Hidžri, Glasnik VIS-a, br. 1/1980)
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, Udruženje „Hadži Mujaga“, Sarajevo, 2015, str. 47-54.