Pijetao i čudesni mlin
Pijetao i čudesni mlin

Pijetao i čudesni mlin

Ruska pripovijetka

Negdje iza gora, negdje iza voda živjeli su starac i starica. Bili su tako siromašni da nisu imali ni za kruh. Išli su u šumu, nabrali pun koš žirova i odnijeli kući. Jeli su žirove jedan po jedan. I što se dogodilo?! Jedan od žirova ispao je starici iz ruke. Čim se dotakao tla, počeo je rasti. Izraslo je stabalce, naraslo stablo i za neko vrijeme izraslo do stropa.

            « Pogledaj, mužu – rekla je starica – kakvo je lijepo mlado drvo. Kako brzo raste! Kad ne bi bilo stropa još bi raslo.»

            Starac klimne glavom, uzme sjekiru i načini veliku rupu u stropu, a zatim i na krovu. Drvo je raslo i raslo dok nije dosegnulo nebo.

            « Vidiš – reče starica – možda imamo sreće. Sada ne moramo ići u šumu. Popet ćemo se na stablo i nabrati žirova do mile volje.»

            « Istina – zaklimao je starac, uzeo svoju torbu i popeo se na stablo. Ali žirove nigdje! Penjao se i penjao, ali žirova nigdje. Zato je već pri vrhu, vrlo blizu neba, ugledao prekrasnog pijetla. Pored pijetla stajao je mlin, malo modar, a malo zlatan. Uzeo je mlin, uzeo pijetla i sišao kući.

            « Pogledaj što sam našao – pohvalio se ženi.»

Žena pogleda pijetla, pogleda mlin, pogleda na sve strane. Zavrti ručicu mlina i gle – iz mlina ispadne palačinka i komad pite. Zavrti još jednom – opet palačinka i pita. Kako su se samo razveselili. Sjedili su i jeli dok se nisu najeli.

Upravo tada je pored njihove kuće projahao bogati plemić.

« Dobri ljudi – viknuo je – imate li što za jelo?»

« Imamo, imamo – rekli su starac i starica. Brzo su zavratili ručicu mlina i pred plemića su počele padati palačinke i komadi pite

« Vidi, vidi ! – čudio se plemić. Kakav mlin! Rado bih ga imao! Prodajte mi mlin. Dobro plaćam.

Starac i starica  su rekli: « Ne, mlin ne prodajemo! Dat ćemo ti palačinki koliko želiš, ali mlin ne želimo prodati.»

I kako nisu željeli prodati mlin, plemić ga je ukrao. Kad su opazili da mlina nema, glasno su zaplakali: « Ojoj, ojoj! Što ćemo sada? Tko će nam vratiti čudesni mlin?»

« Nitko drugi nego ja! – oglasio se pijetao i potrčao za plemićem.

Doletio je do plemićeve palače, sjeo na ogradu i zapjevao: « Ako je ovdje plemićki sin, neka mi vrati zlatni mlin!»

            Plemić ga je slušao, pozvao sluge i rekao: « U vodu, u vodu ga bacite!»

Sluge uhvate pijetla i bace ga u vodu. Ali, lukav je pijetao. Dotaknuo je vodu i šapnuo:

« Kljuniću, kljuniću, popij vodicu!» I kljun u trenu popije svu vodu.

            Pijetao je uzletio s vode i sjeo na plemićev balkon. Zapjevao je još glasnije:

« Ako je ovdje plemićki sin, neka mi vrati zlatni mlin!»

« Bacite ga u peć! – zagrmio je mladić. Sluge uhvate pijetla i bace ga u peć. Ali prije nego je dotaknuo vatru pijetao šapne: « Kljuniću, kljuniću, prolij vodicu!» Po vatri se razlije voda i pogasi sve do zadnjega plamenčića. Pijetao opet uzleti, ali sada ravno pred plemića. Glasno zapjeva: « Ako je ovdje plemićki sin, neka mi vrati zlatni mlin!»

            Plemić je baš imao uvažene goste. Kada su gosti čuli kako je plemić ukrao mlin, brzo su istrčali iz dvorca i rekli da kod takvog plemića nemaju što tražiti. Plemić je trčao za gostima, molio ih da se vrate natrag, ali… A pijetao hop! Uzme mlin i poleti prema starcu i starici. Izdaleka je pjevao: « Kukuriku! Mlin već stiže, sve sam bliže, sve sam bliže!

            Kad su samo starac i starica bili sretni. Pijetlu su dali čiste vodice i jelo, a mlin su spremili tako da ga više nitko ne ukrade.