Grješnik nakon priznanja grješnosti, nadanja u Božiju milost i iskazivanja iskrenog kajanja zbog svojih loših djela treba iskreno od Gospodara zatražiti oprost. Naravno, u ovakvom slučaju Uzvišeni oprašta grijeh, ma kako velik on bio. To bi bila prava tevba.
Ako, pak, neko jezikom zatraži od Boga oprost, a u srcu i dalje zadrži prijašnje stanje, tj. ne pokaje se istinski, duša mu se neće očistiti.
Hazreti Rida, mir neka je na njega, kazao je:
مَنْ اسْتَغْفَرَ اللهَ بِلِسانِهِ و لَمْ يَنْدَمْ بِقَلْبِهِ فقدْ اسْتَهْزءَ بِنَفْسِهِ.
Ko zatraži oprost jezikom, a ne pokaje se srcem, samo je sebe ismijao.[1]
Duše grješnika, koji se istinski pokaju i koji se u sjeni Božije milosti i oprosta oslobode prljavštine grijeha, smire se, a duh im postane slobodan. U sebi ne osjećaju poniženje i sramotu. Moralna savjest ih više ne kori. Imat će mirnu savjest i smirenu i pouzdanu dušu. Postat će čisti kao da nikada nisu ni zgriješili.
Hazreti Sadik, mir neka je na njega, kazao je:
التّائِبُ مِنَ الذَّنْبِ كَمَنْ لا ذَنْبَ لَهُ.
Ko se istinski pokaje od grijeha, isti je kao onaj koji nikada nije griješio.[2]
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 271-272.