Pomjerena granica zrelosti

---

„U fizičkom smislu oni se doimaju odraslim, ali su mentalno i emocionalno još uvijek djeca“ – reći će za svoju djecu možda veliki broj roditelja danas. Podražavanje modnih trendova i životnih stilova zvijezda popularne kulture nikada ranije nije na tako ubjedljiv način odražavalo društvo spektakla kojeg svjedočimo. Paradoks pomjeranja granica zrelosti pokazuje rijetko zabilježen divergentni tok – prijelaz u zrelo doba, označen preuzimanjem uloga odraslih i osamostaljivanjem od njihove podrške i pomoći, u 20. stoljeću se konstantno pomjerao ka srednjim dvadesetim godinama života. Nasuprot ovom procesu, granica fizičke zrelosti, pod snažnim utjecajem promjene karaktera življenja i utjecaja masovne kulture, konstantno se pomjerala ka „dolje“.

Tim promjenama, konkretno u bh. društvu, aktivno su doprinosile i neke druge pojave koje, kao i drugdje u svijetu, svjedoče dramatične promjene karaktera življenja. Zavirimo li u zvanične podatke što ih nudi Zavod za statistiku Vlade BiH,[1] vidjet ćemo kako se u periodu od 1999. do 2004. godine konstantno smanjivao broj rođene djece, smanjivao broj sklopljenih brakova a povećavao broj razvoda, te se pomjerala prosječna dob kada mladi stupaju u brak: kod djevojaka sve više je primijetan trend ulaska u brak s prosječnih 26, a kod mladića sa 29 godina.

Danas gotovo da i ne postoji jasna razlika u preferiranju modnih stilova djevojčica i zrelih žena, dok je nekadašnja podešenost muzičkog izraza određenoj dobnoj grupaciji danas potpuno izbrisana. Takvo brisanje granica jednako je prisutno kako u pop-rock žanru tako i u turbo-folk izrazu.

Brojni televizijski sadržaji, nekada striktno generacijski podijeljeni, danas se bez ikakvih problema kandidiraju svim uzrastima, što izaziva potpuno stapanje publike. Za ovo zadnje najeklatantniji primjer su latinoameričke sapunice, koje ravnopravno konzumiraju sedmogodišnje djevojčice kao i sedamdesetogodišnje žene. U borbu za širenje tržišta uključeni su stručnjaci brojnih društvenih znanosti, pa ne treba čuditi uspjeh u području psihološkog efekta kojeg ostvaruje moderna masovna industrija. Idealnotipska ličnost ovog doba nije u trendu ukoliko ne izgleda mladoliko (u slučaju osoba srednje i pozne dobi), dok se na drugoj strani, čini se, više ne doima popularnim ni izgledati suviše djetinjasto i infantilno, što kod najmlađe populacije izaziva neku vrstu hiperstimulacije u želji da se izgledom i ponašanjem što prije dosegne, opet, idealnotipski i marketinški propagirana zrelost.[2]

U Sjedinjenim Američkim Državama su stručnjaci za marketing, još 50-tih godina prošlog stoljeća, prepoznali važnost širenja tržišta i na najmlađe uzraste. No, tih godina ni najveći marketinški optimisti nisu mogli zamisliti da će 2006. godine taj dio tržišta vrijedjeti cijelih 51 milijardu potrošenih US dolara za osnovne životne potrebe, te dodatnih 170 milijardi US dolara utrošenih od teenagerskih džeparaca, poklona i potreba luksuza, kaže se u jednom internetskom članku.[3]

U istom internetskom članku, Diane Levin, profesorica na Wheelock College u Bostonu, upozorava i na razorni utjecaj savremenih igračaka kreiranih od strane ranije pomenutih marketinških stručnjaka. Nekadašnje pomagalo u nevinoj dječijoj igri postalo je samo sebi svrhom, pa je moguće prepoznati čitavu armiju agresivnih igračaka-modela, kao i otvorenih seksualnih simbola. Ova ekspertica za ljudski razvoj i rano djetinjstvo, u svojoj upravo objavljenoj knjizi pod provokativnim naslovom So Sexy So Soon: The Sexualization of Childhood, upravo upozorava na neke od pojava koje prate konzumiranje video igrica agresivnih sadržaja, nametanje lutkica tipa Bratz, ili napore organizacije pod nazivom Campaign for a Commercial-Free Childhood (Kampanja za dekomercijalizaciju djetinjstva) na prohibiranju distribucije nekih od pomenutih igračaka.[4]

Zanimljivu postmodernu interpretaciju jednog takvog simbola savremenog odrastanja naći ćemo kod Milene Dragičević-Šešić (1994), na primjeru Barbike, lutke i igračke koja na možda najupečatljiviji način govori o uplitanju komercijalizirane masovne kulture i industrije u prostor djetinjstva i dječijeg odrastanja. Zamišljena kao idealnotipski oblikovano opredmećenje savršene žene, Barbika se uvukla u djetinjstvo miliona djevojčica predstavljajući, po prvi put, ne djevojčicu već odraslu ženu. Donoseći sa sobom društvenu i funkcionalnu dimenziju, Barbika je ostala simbol jedne osobe, zaogrnute brojnim modnim stilovima. Kao takva, ona će prerasti u svojevrstan fenomen, transformirajući se, a zapravo ostajući ista, preživjet će decenije raznih tržišnih iskušenja. Barbika će, tako, postati stalni takmac roditeljima u pokušaju da se dijete vidi u ogledalu djetinjstva a ne imaginarnih, u kult tijela i neprolazne mladosti, zaogrnutih (kvazi)kulturalnih medijatora. Da li je, dakle, Barbika jedna od najupečatljivijih slika „novog“ djetinjstva pomjerenih granica?

 

Izvor: mr. sc. Amel Alić, Transformacija obiteljskih odnosa i etnografije djetinjstva, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, god. 5, br. 5, Zenica, 2007, str. 74-76.