Husejn b. ‘Alī, r.a., jednom je pitao svog oca Aliju, r.a., o ponašanju Allahovog Poslanika, a.s., u društvu sagovornika, pa mu Alija, r.a., reče:
Allahov Poslanik, a.s., bio je uvijek nasmijan, blage naravi i ljubazan. Nije bio grub ni okrutan. Nije prekomjerno dizao glas, nikoga nije sramotio, niti je bio škrtica.
Pretvarao bi se da ne vidi ono što ne želi vidjeti. Onaj koji bi od njega nešto tražio nije očajavao niti nadu gubio.
Uvijek se klonio tri stvari: prepirke, oholosti i onoga što ga se ne tiče.
Tri stvari o drugima ga nisu zaokupljale: nikoga nije kudio, nikoga nije sramotio i ničije mane nije otkrivao.
Govorio je samo o onome za šta se nadao sevabu.
Kada bi govorio, njegovi sagovornici bi ga nepomično slušali, oborenih glava; govorili bi tek onda kada on zašuti i jedni drugima nisu upadali u riječ. Kada bi jedan govorio, ostali su slušali dok ne završi govor.
Smijao bi se onome čemu se drugi smiju i divio bi se onome čemu se drugi dive.
Kada bi došao neki stranac, strpljivo bi podnosio njegovu grubost u govoru i u pitanju. Podsticao je na činjenje dobra jednih prema drugima.
Ničiji govor nije prekidao, sve dok sagovornik ne prekorači granicu, tek tada bi mu zabranio da govori ili bi ustao.
Izvor: Imam Tirmizi, Vrline Allahovog Poslanika, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 119., prevod: Husejn Omerspahić