(Buhari i Muslim)
Autor: Memić A.
Hadis o sedam skupina u Allahovom hladu
Buharija i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa prenose sljedeći hadis:
„Sedam je onih koje će Allah staviti u Svoj hlad na Dan kada neće biti drugog hlada osim Njegovog:
Pravedan vladar.
Mladić koji je odrastao u pokornosti Allahu.
Čovjek čije je srce vezano za džamiju.
Dvojica ljudi koji se vole u ime Allaha – sastaju se zbog Njega i rastaju se zbog Njega.
Čovjek kojeg pozove lijepa i ugledna žena (na grijeh), pa on kaže: ‘Ja se bojim Allaha.’
Čovjek koji daje sadaku tako tajno da njegova lijeva ruka ne zna šta je dala desna.
Čovjek koji se sjeti Allaha u samoći pa mu oči zasuze.“
Pravedan vladar – prva skupina u Allahovom hladu
Prva kategorija su pravedni vladari. Pojam pravde je temeljni pojam cjelokupne svjetske filozofije. Antička filozofija, kao temelj evropske i svjetske misli, počiva na tumačenju pojma pravde i pravednosti.
Pravda kod Sokrata
Za Sokrata pravda je prije svega ljudska osobina temeljena na znanju i duhovnoj čistoti. Prema Sokratu, čovjek koji je jednom spoznao šta je ispravno i dobro, ne može činiti nepravdu drugima. Prema Sokratovom stavu, znanje je temelj pravednosti. Znanje je temelj moralnosti i moralnog djelovanja. Najbolje znanje je razlikovanje dobra od zla. Svaki razuman čovjek ima dužnost spoznati razliku između dobra i zla i truditi se na putu znanja. Jednom kada pojedinac stekne korisno znanje o razlici između dobra i zla, on nema pravo skrivati svoju spoznaju niti djelovati u suprotnosti sa svojim znanjem. To je najveći odraz nepravde – i prema sebi i prema drugima. Najveća pravednost je djelovati u skladu sa svojim znanjem.
Svaki odnos među ljudima, prema Sokratu, treba biti temeljen na moralnoj vrlini i duhovnim vrijednostima, a ne na prolaznim interesima i trenutnim užicima. Naravno, prolazni interesi, pa i užici, sastavni su dio ljudskog života i neizbježna su pojava, ali ne trebaju u svojoj prolaznosti biti prioritet djelovanja i mišljenja pojedinca, posebno ako pojedinac teži biti moralna osoba koja posjeduje lični integritet i samosvijest.
Pravda kod Platona
O pravednosti i pravdi nadalje govori Platon kao o najvećoj vrlini koja polazi od duhovne ravnoteže, ali se njena funkcija ne završava na individui, već nadilazi individualne težnje i treba biti princip općeg društvenog djelovanja. U svom djelu „Država“ Platon govori o pravdi i pravednosti na detaljan i temeljit način.
Svaki čovjek, da bi uopće mogao promišljati pravdu, mora biti u duševnoj ravnoteži sa sobom, što znači da njegove strasti, volja i razum moraju biti u ravnoteži. Ravnoteža o kojoj Platon govori podrazumijeva da razum u ljudskom duhu bude vodič svih djelovanja i mišljenja čovjeka. Volja je dio duše koji se oblikuje prema funkciji razuma. Razum je princip koji ljudsku volju oblikuje prema mjerilima razumnosti i usmjerava je na valjan način.
Volja bez razuma gubi svoju svrhu i postaje samo obični poriv te gubi na snazi. Ako volja nema vođstvo razuma, ona se pretvara u aroganciju ili u lijenost i letargiju i od čovjeka čini samo biće fizičkih poriva i zadovoljavanja strasti. Kada je čovjek u duhovnoj ravnoteži, on je dostojan da bude odgovoran član društva i sposoban je obavljati svoju primarnu dužnost. Kada se duboko ukorijenjeno znanje o pravednosti manifestira u društvenoj zbilji, dobijamo stabilno i harmonično društvo, sigurno za buduće generacije.
Društvena pravda, prema Platonovoj teoriji, manifestira se tako što svaki član društva zna svoje sposobnosti i svoj posao shvata kao strogu dužnost i poziv, stoga ono čime se bavi obavlja na najbolji mogući način.
Emanet i halifa na zemlji u islamskoj tradiciji
U islamskoj tradiciji poznat je termin emaneta, odnosno povjerene dužnosti na ovom svijetu koja je direktni zadatak od Allaha Uzvišenog, a na čijim temeljima počiva svrhovitost Allahovog stvaranja. Dužnost i zadatak svakog čovjeka je da bude, kako se u Kur'anu navodi, halifa na zemlji. Halifa na zemlji nije samo vladar koji ima direktnu društvenu i političku moć. Halifa na zemlji o kojem se govori u Kur'anu, je svaki čovjek koji je razuman i moralan. On ima dužnost i obavezu činiti dobro i sebi i drugima dok boravi na dunjaluku. Nakon smrti, polagat će račun pred Allahom Uzvišenim o provedenom vremenu, utrošenom imetku i stečenom znanju i primjeni onog što je znao.
Svaki čovjek ako teži biti pravedni vladar koji preuzima ulogu halife na zemlji u kur'anskom kontekstu, mora imati jasnu svijest o odgovornosti prema ljudima i okolišu. Pravedni vladar vodi računa da njegova vlast i odluke budu u skladu s pravdom, a ne ličnim interesima. U islamskom kontekstu, pravedni vladar ne upravlja samo politički, već nosi duhovnu odgovornost prema svojoj zajednici i prema Allahu Uzvišenom.
Biti pravedni vladar znači djelovati po principima moralnosti i pravičnosti, očuvati prava drugih i paziti da ne nanese štetu ni jednom stvorenju. Svaki pravedni vladar mora biti primjer svojim postupcima, jer njegova pravednost inspiriše društvo i osigurava harmoniju na zemlji. Uloga pravednog vladara nije samo formalna, već je dužnost koja uključuje brigu, odgovornost i vođenje zajednice putem pravde i istine.
Allah Uzvišeni kaže:
„A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.’“
(Kur'an, El-Bekare, 30)
Pojam halife na zemlji ustvari je najbliže objašnjen upravo prethodno navedenim Platonovim pojmom pravednog pojedinca čija se pravičnost manifestira na način da čovjek ono čime se bavi radi na najbolji mogući način, jer svoj posao shvata krajnje ozbiljno i doživljava ga kao poziv koji mu je dat u skladu s njegovim duševnim sposobnostima i sklonostima.
Ideal vladara kod Platona i u islamskoj etici
Prema Platonovoj društvenoj teoriji državom treba upravljati čovjek koji je najobrazovaniji, najboljih duhovnih i karakternih kvaliteta, onaj koji je svoju dušu odgojio na način da razum vodi sva njegova djelovanja i mišljenja. Čovjek koji je spoznao suštinu, a to je onaj koji jasno razlikuje istinu od laži, pravednost od nepravde. Čovjek koji je dostojan najvišeg stupnja vođe nad ostalima. Vladar treba biti najpravedniji među pravednima.
Prema Platonu, vladar treba biti onaj čovjek koji, ustvari, prezire vlast i površni sjaj koji visoki društveni položaj nosi sa sobom po prirodi stvari.
Prema islamskim mjerilima o kojima se govori u Kur'anu i hadisu, pravedni vladar je onaj koji je najsvjesniji Allaha, koji je svjestan prolaznosti dunjaluka i ovosvjetskog života. Pravedni vladar je onaj koji interese onih prema kojima je odgovoran stavlja na prvo mjesto u odnosu na svoj lični komoditet i uživanja. Shodno velikoj odgovornosti koju nosi vlast, Allah Uzvišeni obećava nagradu Džennetom pravednom vladaru.
Allah Uzvišeni kaže:
„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravedno sudite.“
(Kur'an, En-Nisa, 58)
Također:
„O vjernici, budite postojani u pravdi, svjedočeći radi Allaha, makar to bilo protiv vas samih ili roditelja i rodbine.“
(Kur'an, En-Nisa, 135)
Pravda u Aristotelovoj političkoj filozofiji
U Aristotelovoj političkoj teoriji pravednost zauzima centralno mjesto. Pravda je najpotpunija vrlina jer se pravda najočiglednije manifestira u odnosu prema drugima.
Pravednost u Aristotelovoj političkoj teoriji podrazumijeva poštovanje zakona i jednakosti. Dati svakome ono što mu pripada jeste manifestacija pravde. Iz perspektive islamskog praktičnog morala i društvene svijesti svaki pravedan vladar je onaj koji poštuje prava drugoga, a da bi uopće mogao biti svjestan prava drugog čovjeka, on mora biti bogobojazan i skroman. Njegov ihsan i svijest o Bogu kao svevidećem Stvoritelju, pred kojim ćemo odgovarati za ono što smo radili, posebno ako smo bili odgovorni prema drugima, temelj su pravednog djelovanja.
Hak, odnosno pravo drugoga, jednako je važan kao i Allahovo pravo kod nas. Poslanik, sallalahu alejhi ve selem., rekao je:
„Čuvajte se nepravde, jer će nepravda biti tmina na Sudnjem danu.“
(Buhari i Muslim)
I također:
„Boj se dove onoga kome je učinjena nepravda, jer između nje i Allaha nema zastora.“
(Buhari i Muslim)
Pravedan vladar će biti odgovoran za ljude čija je prava imao dužnost podmiriti shodno stepenu odgovornosti. Nasuprot pravednom postupanju i svijesti da je Allahova volja iznad svake druge, nepravda je nejednako postupanje prema jednakima, kako navodi Aristotel.
Posebno je bitno naglasiti da su svi ljudi pred Allahom jednaki. Allah svakog čovjeka stvara u najljepšem obliku i svaki pojedinac ima pravo kod drugoga, pa tako i kod vladara, da bude poštivan prije svega kao Allahovo stvorenje.
Allah Uzvišeni kaže:
„Mi smo sinove Ademove doista odlikovali.“
(Kur'an, El-Isra, 70)
Najomraženiji kod Allaha su oni koji su nepravedni.
„A Allah ne voli nasilnike.“
(Kur'an, Ali Imran, 57)
„Zaista Allah ne voli nepravedne.“
(Kur'an, Eš-Šura, 40)
Izvori:
Kur'an; Prevod na bosanski jezik, prev. Besim Korkut
(El-Bekare, 30. En-Nisa, 58. En-Nisa, 135. El-Isra, 70. Ali Imran, 57. Eš-Šura, 40.)
Sahih al-Buhari, knjiga Ez-Zekat, hadis br. 1423.
Sahih Muslim, knjiga Ez-Zekat, hadis br. 1031.
Sahih al-Buhari, knjiga El-Mezalim, hadis br. 2447. i hadis br. 2448.
Sahih Muslim, knjiga El-Birr ve-s-sila, hadis br. 2578.
Sahih Muslim, knjiga El-Iman, hadis br. 19.
Država, Platon, prevod Albin Vilhar, Beograd: BIGZ, 1983.
Politika, Aristotel, prevod Ljiljana Stanojević Crepajac , Beograd: BIGZ, 1970.