Indijska priča
Pričaju kako je nekad u Indiji napala velika misao na cara, pa kod tolikih svojih saraja, robova i robinja ni s čim se nije mogao zabaviti ni razgovarati, već bi po vas dan mislio i šutao. Pozove i skupi sve aučenjake, hodže i mudre ljude iz svoje prostrane carevine, pa ih upita znadu li oni tome kakav lijek za tu njegovu šutnju i misao.
Na što jedni odgovore da ide često u lov; drugi kažu da čita svaki dan razne knjige i ćitabe; treći savjetuju da prohoda malo po svijetu. Malo po malo to sve car učini, ali zabadava, ni od šta koristi ne vidje. Najposlije dođe pred carski dvor jedan derviš, pa reče: „Ja znadem šta bi i kako bi caru lijek bio.“ Reknu mu dvorani: „Hajde otalen, kini se, luda glavo: kad nijesu znali svi indijanski mudraci i pametni ljudi, otklen da ti znadeš.“
U dvoru nekako car očuti taj razgovor, pa zovne derviša preda se i upita ga da li mu on znade kazati kakav lijek.
Na što mu derviš reče: „Čestiti padišahu! Za te ima lijek, samo zapovijedi neka mi nađu jednu košulju, koju je zadovoljan čovjek na sebi nosio, pa ću ti lijek kazati, kako ćeš se izliječiti od te tvoje misli i očajnosti.“
Car odmah pošlje tatare na četiri strane, da mu nađu makar jednu košulju, koju je zadovoljan čovjek nosio i oblačio. Tatari se raziđu po svoj Indiji. – Traže, raspitivaju po svoj indijanskoj carevini; ali žalibože, ne mognu naći nigdje zadovoljna čovjeka, pa naravno niti košulje, već se praznih ruku opet vrate caru.
Najzad jedan tatar u povratku idući kroz šumu čuje nekoga pred sobom gdje putem pjeva i viče, tako da se sva šuma razliježe. Tatar pojuri konja brže, kad tamo vidi jednoga sredovječna čovjeka, gdje na vratu nosi breme drva i pjeva. Tatar pristupi k njemu, nazove selam i reče mu: „Gledajući na tvoje jasno pjevanje, rekao bih da ti moraš biti zadovoljan, a mi smo po, svoj Indiji tražili, pa nikoga zadovoljna nijesmo našli.“
Ovaj mu odgovori: „Hvala Bogu, ja sam baš zadovoljan, – niti mi staro kašlje nit’ nejako plače. Svaki dan prodam po breme drva, kupim hljeba, sira, sa svojom djecom ručam, večeram, i ni od čega se ništa ne bojim.“
Na to mu reče tatar: „Molim te, daćeš mi tvoju košulju, a išći za nju koliko hoćeš.“
Ovaj mu odgovori: „Ja bih ti rado učinio i drage volje bih ti košulju prodao, ali šta ćeš, kad je nikako nemam.“
Svi se tatari povrate caru i kažu mu sve, što je i kako je, a naročito kažu mu za toga, što je nosio na vratu drva i pjevao. Onda reče sultan: „Međer nije zadovoljstvo u zgodi, već u dobroj volji. Od sada meni drugi lijek ne treba.“ Zapovijedi, pa dadu dervišu veliki bakšiš i povrati ga otklen je i došao.
Izvor: M. Kapetanović Ljubušak, Istočno blago II, Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 69-71.