U gradu Sani u Jemenu živjela su trojica braće koja su imali vrt, naslijeđen od oca, a udaljen desetak kilometara od grada. Vrt se sastojao od njive, palminjaka i loze grožđa. Njhov otac je bio plemenit čovjek. Svake godine je prinos iz vrta dijelio na tri dijela. Jedan dio išao je za održavanje vrta, drugi dio je dijelio siromašnim i potrebitim, a treći dio ostavljao za sebe.
Po očevoj smrti vrt je ostao sinovima koji su zaboravili na očevu raspodijelu. Najmlađi brat je bio najbogobojazniji i insistirao je da se pravo siromašnih ne uzima i ne prekida očeva tradicija. Starija braća ga nisu poslušala.
Kada je došlo vrijeme berbe voća i dizanja plodova, braća su odlučila da u zoru, polahko i potajno, bez buke, odu i uzmu urod hurmi i grožđa, kako to ne bi primijetili siromašni. Te noći dok su još spavali Allah je poslao vatru i čitav voćnjak je bio uništen.
Rano ujutro krenuli su u vrt, tiho šapućući da ne bi siromašni čuli, a približivši se vrtu i ne vidjevši ni jednog siromaha, mišljaše da su postigli svoj cilj.
Ali, po ulasku u vrt vidjeli su da je njiva i voće izgorjelo i da se sve nalazi u pepelu. Rekli su: „Mi smo zalutali, ovo nije naš vrt!“ No, poslije su shvatili da nisu zalutali.
Mlađi brat na sve to je rekao: „Nisam li vam rekao, nemojte tako raditi i ne uskraćujte pravo siromašnih.”
Onaj koji čini dobro – sebi ga čini, a onaj ko radi zlo – radi protiv sebe, a na kraju ćete se Gospodaru svome vratiti. (Kuran, XLV:16.)