Četiri čovjeka klanjala su jednom u džamiji, kad u džamiju uđe mujezin. Opazivši krajičkom oka mujezina, jedan od njih četvorice odjednom, na namazu, progovori: „Otkud sad mujezin; nije valjda da je već vrijeme ikindije?!“
Onaj što je klanjao do njega reče mu: „Eh, progovorio si na namazu i sad si pokovario svoj namaz!“
Treći, čuvši to, ne izdrža pa reče drugome: „Zašto to njemu govoriš kad si i ti sad pokvario svoj namaz!“
Četvrti, opet, slušajući njih i ne misleći na svoj namaz, kaza: „Bogu hvala pa ja nisam poput vas trojice; i ja sam vidio mujezina, ali nije mi palo na pamet da progovorim dok klanjam! I tako, naravno, i on pokvari svoj namaz.
Bogu hvala pa ja nisam k'o moji jarani
Pa da tako naivno sebi namaz kvarim!
Tako, dakle, sva četvorica pokvariše namaz primjećujući grešku drugog, a ne misleći na ono što sami čine.
Ova zgodna pričica tako nas je kratko i jasno naučila da traženje tuđih mahana i osvrtanje na tuđe greške sigurno kvari i naš posao. Uostalom, onaj ko traži mahane drugima, i sam očito ima jednu veliku mahanu: upravo tu da je sklon tražiti greške drugih. A znamo da je u islamu to grijeh i ružna osobina. Na muslimanu je da se pozabavi svojim greškama, nedostacima i mahanama. Budemo li sami ispravni i dobri ljudi, sigurno je da ćemo poslužiti kao primjer mnogima. Pred svakim od nas dovoljno je posla na uočavanju i ispravljanju vlastitih mahana i nedostataka. Zato je sasvim besmisleno i nepravedno baviti se nedostatcima drugih ljudi.
Tako namaz pokvariše ta četiri druga:
Uvijek strada onaj ko se drugom ruga!
Blago onome ko o svojim mahanama brine više,
Jer ko drugom grešku traži, samom mu se nova piše!
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 152-153.