U odgojnim postulatima islama značajna pažnja pridaje se i uspostavi iskrenog prijateljstva s drugim ljudima. Navest ćemo odmah nekoliko predaja koje govore o vrijednosti i značaju prijateljstva.
Hazreti ‘Ali kaže: Vjernik se upoznaje i zbližava s drugim ljudima. Nema dobra u onome koji prema drugima nije srdačan i koga se ljudi klone.
Hazreti Sadik rekao je: Bog je Prijatelj, pa On voli prijateljstvo i pomaže ga.
Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: Gdje je prijateljstvo, ondje je i ponos. Ondje odakle prijateljstvo bude odstranjeno dolazi poniženje.
Iz ovih predaja izvjesno je da je važnost prijateljstva u islamu velika. Prijateljstvo je izvor dobra i uživa Božiju naklonost.
Neki ljudi se ne upoznaju rado s drugima. Ne nastoje se zbližiti s nekim, niti im je naročito drago ako se drugi pokušaju njima približiti. Razlog ove rezerviranosti spram drugih može biti nešto od sljedećeg:
– Može se raditi o oholoj osobi koja druge ne smatra ravnim sebi.
– Kod nekih ljudi prisutan je kompleks vlastite niže vrijednosti, pa otud i njihova nesklonost ka kontaktiranju s drugima. Ovakve osobe moraju povesti borbu protiv ovog svog nedostatka, jer se ovdje ne radi o skromnosti kao vrlini, već o štetnom i čovjeka nedostojnom stanju duše.
– Ovakvo ponašanje može biti znak potištene i razočarane osobe, odnosno čovjeka koji je, nakon mnogih nedaća i problema u životu, izgubio volju da se druži s ljudima i sklapa nova poznanstva. Takva osoba podozriva je i pesimistički raspoložena prema okolini. Svakako, i ovde se radi o specifičnoj bolesti koje se čovjek mora riješiti.
– Neki ljudi izbjegavaju druženje i sklapanje novih poznanstava zato što su sasvim posvećeni svom poslu i ne žele trošiti dragocjeno vrijeme na druženje s ljudima koje odavno ne poznaju. Treba znati da u ovom slučaju čovjek mora pronaći sredinu između vlastitih poslova i druženja i upoznavanja. Ne smije se zapostaviti druženje s drugim ljudima, ali valja i pronaći način da to druženje ne šteti čovjekovim korisnim poslovima.
Napomenimo, zato, da je kvalitet druženja iznimno značajno pitanje. Druženje mora biti korisno, doprinositi sticanju novih znanja, a ne predstavljati traćenje vremena i beskorisno naklapanje.
Islam, znači, preporučuje i zagovara prijateljevanje s drugim ljudima, ali nas i upućuje kako da odaberemo osobu s kojom ćemo se družiti. Izbor prijatelja važno je pitanje u životu muslimana. Svakako, musliman ne treba biti prijatelj s ljudima lošeg morala i nedoličnog ponašanja.
Imam Sedžad ovako savjetuje svog sina hazreti Bakira: – Sine moj, ne druži se s pet skupina ljudi. Ne upuštaj se u razgovor s njima i ne uzimaj ih za saputnike. – Oče dragi, poduči me koji su to, zatraži hazreti Bakir, pa mu otac reče:– Kloni se druženja s lažljivcem, jer on je poput fatamorgane: daleko ti prikazuje bliskim, a blisko dalekim. Kloni se druženja sa smutljivcem, jer prodat će te za jedan zalogaj ili nešto još manje. Kloni se druženja sa škrticom, jer osramotit će te prije nego što će ti zatrebati njegov imetak. Kloni se druženja s budalom, jer kad ti htjedne koristiti, nanijet će ti štetu. Kloni se onog ko je prekinuo svoju vezu s rodbinom, jer Kur'an na to posebno upozorava.
S ljudima se treba družiti prijazno i iskreno, tako da oni uživaju u našem prijateljstvu. Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: Dvije su stvari koje će, prije nego išta drugo, uvesti moj ummet u Džennet: bogobojaznost i lijep moral.
Vjera i lijepo moralno ponašanje neraskidivo su povezani. Hazreti Bakir kaže: Loš moral uništi vjeru kao što sirće kvari med.
Upoznavanje i druženje s ljudima ima svoja pravila kojima nas islam uči. Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: Kad jedan od vas zavoli muslimana, treba ga upitati za ime, očevo ime i pleme. To mu je dužnost i potrebno je za istinsko bratstvo znati s kim se družiš. Inače, upoznao si se budalasto.
Znači, islamski način upoznavanja jeste predstaviti se i upitati novog prijatelja za njegovo ime, prezime i porijeklo. Razgovor obavezno treba voditi prijazno i srdačno. Ustati se iz poštovanja i rukovati se također je dio islamskog načina ophođenja. Musliman se pri razgovoru s više osoba ne smije obraćati samo jednoj od njih, već, kao što je to i Poslanik, s.a.v.a., činio, treba dok govori gledati u svakog sagovornika. Sagovornik ne smije biti prekinut u govoru, već se treba strpjeti dok on ne kaže ono što je htio reći.
Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: Kad neko uđe u nečiji dom, pravo koje ima kod članova tog doma jeste da ga srdačno dočekaju kad dođe i isprate kad pođe. Islamsko je pravilo da goste nekoliko koraka ispratimo iz našeg doma ili da se na ulaznim vratima s njima toplo pozdravimo. Hazreti ‘Ali jednom je na putovanju sreo nekog nemuslimana, pa su skupa nastavili put. Naravno, ovaj nije znao da je njegov saputnik halifa muslimana. Kad dođoše do raskrižja puteva, hazreti ‘Ali reče da ide u Kufu, a njegov saputnik u drugom pravcu. Međutim, hazreti ‘Ali je još jedan komad puta jahao skupa s ovim nemuslimanom. Kad ga ovaj upita za razlog, hazreti ‘Ali mu objasni: To je način kako se musliman rastaje od svog saputnika. Tome nas je podučio naš Poslanik. Već prije zadivljen hazreti ‘ Alijevom mudrošću i moralnošću, taj čovjek nakon ovog izjavi da i on prelazi na islam.
Pri svom ophođenju s drugima, musliman mora biti ponizan, naravno, ne mislimo time na snishodljivost ili poniznost proisteklu iz kompleksa niže vrijednosti. Ovdje se radi o davanju prednosti drugima, suzbijanju vlastite oholosti i samoljublja.
S odsutnim prijateljima musliman mora održavati vezu prepiskom, ili, u našem dobu, telefonskim kontaktima, ako za to ima mogućnosti. Hazreti Sadik kaže: Veza s bratom muslimanom se održava viđenjem, a u njegovoj odsutnosti prepiskom. U drugoj predaji on kaže: Odgovoriti na pismo islamska je obaveza.
Musliman je obavezan da ukazuje poštovanje starijima od sebe, a spram onih koji su mlađi od njega da bude ljubazan i prijazan. Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: Ko god ukazuje poštovanje onom ko je proveo život i ostario u islamu, Bog će ga sačuvati muke na Sudnjem danu.
Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, (prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 159-163.