Hrvatska priča
Bio jednom jedan čovjek koji nije znao raditi ništa, osim loviti ptice. Napravio je zamke od šiblja i po cijele dane samo vrebao pernate stvorove. Pa su ga susjedi nazvali ptičarom.
Lovio je taj ptičar razne ptice, no jednoga dana baš nije imao sreće. Koliko god se trudio, ništa nije uspijevao uhvatiti – sve dok mu se u zamku ne ulovi neka vrana. No tim je ulovom bio vrlo nezadovoljan.
– Od tebe mi nema baš nikakve koristi – rekao je gledajući vranu. – Niti lijepo pjevaš, niti lijepo izgledaš, ne mogu te ni prodati ni pojesti. Mogao bih ti zavrnuti vratom, no ni to mi nije neki dobitak…
Tako je naglas razmišljao, kad vrana progovori ljudskim glasom:
– Pusti me na slobodu, a ja ću ti u zamku dotjerati druge ptice. Od njih ćeš imati koristi.
– Pa dobro – pristane ptičar. – Ionako ne znam što bih s tobom.
Kad je sljedećega dana krenuo u lov, vrana izvrši obećanje: dotjerala je dva krasna slavu- ja ravno u ptičarevu zamku. Ptičar, sav zadovoljan, zatvori slavuje i proda ih nekom knezu. Pomisli da je to kraj priče i ubrzo zaboravi vranu.
No slavuji su toliko lijepo pjevali da je glas o tome stigao do samoga cara. Car kao car: kad je čuo za ptice kojima se svi toliko dive, odluči da moraju biti njegove. Ubrzo se knez morao rastati od slavuja i darovati ih svome gospodaru. Pa bi i tu mogao biti kraj priče.
Slavuji su zaista prekrasno pjevali. No nakon nekog vremena caru to više nije bilo dovoljno. Palo mu je na pamet kako ti slavuji zacijelo imaju majku i kako ona možda još ljepše pjeva. I kako bi možda baš najljepše bilo kad bi slušao sve troje – i mlade ptice i njihovu majku. Takvo što nitko nema!
Tako razmislivši, car naredi da mu nađu i dovedu ptičara. Carske se naredbe moraju brzo izvršavati i već sljedećega dana ptičar je stajao pred carem.
– Jesi li ti čovjek koji je uhvatio ove slavuje? – upita ga car. – Jesam – odgovori ptičar.
– Onda ćeš lako izvršiti ono što želim – reče car. – Hoću da mi nađeš i njihovu majku.
– Ali kako? – upita zbunjeni ptičar.
– Kako god znaš – reče car. – Ti si ptičar, to ti je posao. Dobit ćeš dobru nagradu za majku ovih slavuja. Ali ako je ne uloviš, ostat ćeš bez glave.
Ptičar krene kući i putem se počne na sav glas jadati:
– Jao meni, joj! Mislio sam da moj posao nikome ne smeta, nije težak, nije opasan! A sad?
Naći majku baš onih slavuja – pa to samo luđak može narediti! Jao meni, ostat ću bez glave!
No tada se pred njim ponovno pojavi vrana.
– Što ti je? – upita. – Kakva te nevolja snašla?
– Ti si svemu kriva! – uzviknu ptičar. – Ipak sam ti trebao zavrnuti vratom!
Pa joj ispriča što se dogodilo.
– Ništa se ne boj – reče vrana. – Nego sutra reci caru neka ti da tisuću vreća pšenice, a onda svu pšenicu istresi na jednu hrpu. Ja ću reći pticama da ih car poziva na gozbu; sve će doći, vjeruj mi, pa i majka onih slavuja. Ti ponesi krletku i slavuje pa ih stavi blizu hrpe pšenice. Kad majka vidi svoje ptiće, poletjet će k njima, a ti ćeš je uhvatiti.
Ptičar posluša vranu i zatraži od cara tisuću vreća pšenice. I tek što je istresao svu pšenicu iz vreća, počele su stizati ptice. Zatim se sve dogodilo baš kao što je vrana rekla: majka je prepoznala ptiće slavuje, pohrlila k njima, te je ptičar lako ulovi.
Donio je caru željenu pticu i dobio dobru nagradu. Vratio se kući i odahnuo. Ali ne zadugo. Car je, međutim, ubrzo ponovno dao pozvati ptičara.
– Slušaj – reče mu – dobro sam te nagradio, a nagradit ću te još i bolje, ako izvršiš ono što
ti zapovjedim. Sad želim da mi dovedeš gospodaricu onih ptica.
– Ali kako ću to… – promuca nesretni ptičar.
– Kako god znaš – prekinu ga car. – Dovedi je, i bit ćeš bogat do kraja života. Ali ako je ne dovedeš, znaš već, ostat ćeš bez glave.
Sav snužden, vratio se ptičar kući.
– Taj me čovjek jednostavno želi ubiti – mrmljao je – zato mi smišlja te nemoguće zadaće.
Ovaj put ću sigurno ostati bez glave…
No na prozoru se pojavi vrana.
– Zar te ponovno snašla nevolja, prijatelju? – upitala je.
– Nevolja, da, još gora od prošle – reče ptičar i sve joj ispriča.
– Ništa se ne boj – reče mu vrana. – Nego zatraži od cara da ti opremi brod pun svakojake robe pa ćemo se otisnuti na široko more. Kad ljudi s druge strane mora čuju da dolazi carski trgovac, svi će htjeti vidjeti što prodaje. Pa će tako i gospodarica onih ptica doći na tvoj brod. Kad ti je pokažem, odmah digni sidro i bježi s njom. Ptičar učini kako je vrana rekla: zatraži od cara da mu opremi brod te se otisnuše na pučinu. Plovili su i plovili preko širokoga mora.
Kad su usidrili brod u dalekoj luci, doista je mnogo znatiželjnih ljudi došlo na palubu. Razgledavali su robu, ponešto i kupovali. Ptičar je glumio trgovca, a vrana se ljuljala na prečki glavnoga jedra odakle je imala dobar pogled na palubu. I tako su čekali da se pojavi gospodarica onih slavuja.
Došla je trećega dana. Bila je to najljepša djevojka što ju je ptičar ikada vidio! Čim ju je spazila, vrana zalepeće krilima. Ptičar digne sidro i odjedri s krasnom ptičjom gospodaricom.
Kad ju je doveo pred cara, car nije znao čemu bi se više čudio, ptičarevoj vještini ili djevojčinoj ljepoti. Ptičara je bogato nagradio, a djevojkom se odluči oženiti. No krasna je ptičja gospodarica bila neprestano tužna.
– Što ti je? – upita je car. Ali ona mu ne htjede reći da tuguje za svojim domom pa ovako odgovori:
– Imala sam na ruci dragocjen prsten, kad me onaj tvoj ptičar namamio na brod. No primijetivši da brod kreće, zamahnuh rukom prema obali, a prsten mi pade u more.
– Nemoj se žalostiti, naći ćemo tvoj prsten – rekao je car. I poslao po ptičara.
– Sve si dobro učinio – reče car ptičaru kad se ponovno pojavio na dvoru. – A mislim i da sam te dobro nagradio. No sada ćeš dobiti još jednu zadaću. I ispriča mu sve o prstenu.
– Ne želim da mi nevjesta tuguje – reče naposljetku. – Vrati joj taj prsten, inače…
Nije morao ni dovršiti rečenicu. Opet se ptičar nesretan vraćao kući, opet ga je na prozoru dočekala vrana.
– Što ti je opet? Kakva je sad nevolja?
– Ah, vrano, ovo ćeš zbilja teško riješiti! Treba naći prsten koji je pao u more.
– Ništa se ne boj – rekla je vrana. – Nego zatraži od cara tisuću bačvi ulja, pa ih utovari na brod. Opet ćemo se otisnuti na more.
Ptičar zatraži ulje, carski sluge utovariše bačve na brod. Pa ptičar i vrana ponovno otploviše prema onoj luci u kojoj su našli ptičju gospodaricu.
Kad su stigli, vrana naredi mornarima da izliju sve ulje iz bačvi u more. Mornari su se čudili, ali su poslušali. Pod tim silnim uljem smirila se i razbistrila površina mora. Vrana je letjela i gledala, gledala i letjela, letjela i gledala svojim oštrim okom… Sve dok napokon ne primijeti kako nešto sjaji na morskome dnu. Zaroni – i vrati se s prstenom u kljunu.
No carevoj nevjesti ni to nije bilo dovoljno. Mrzila je ptičara, jer ju je ugrabio na prijevaru. Zato reče caru:
– Želim da pogubiš onoga ptičara! Inače ništa od vjenčanja!
Caru to nije bilo drago, no silno se želio oženiti ptičjom gospodaricom. Pa još jednom dade dovesti ptičara.
– Dobro si mi služio, ali sada je gotovo – rekao je. – Idi kući, oprosti se s kim se imaš oprostiti, pa se vrati ovamo. Sutra u podne skočit ćeš u vatru.
Nesretni ptičar ni ne ode kući, nego počne dozivati vranu.
– Car me zbilja želi ubiti! – reče joj čim se pojavila.
– Ništa se ne boj – odvrati vrana. – Nego zamoli cara neka ti dopusti da još jednom pojašeš kakvoga dobrog konja. Izaberi onog kojega ti ja pokažem i potjeraj ga najžešće što možeš. A kad se konj umori, namaži se njegovom pjenom. Zatim možeš skočiti u vatru. Ništa ti se neće dogoditi.
Pa je tako i bilo: car dopusti ptičaru još jedno jahanje, ptičar uzme konja po vraninom izboru. Izmorivši ga, namaže se konjskom pjenom i skoči u vatru. Stajao je ptičar usred vatre, a vatra mu nije mogla ništa. Ljudi su stajali okolo, gledali i čudili se.
Gledao je to i car, zajedno sa svojom nevjestom. Gledao, gledao – i uplašio se. Pomisli kako je opasno za jednoga cara da u svojoj blizini drži čovjeka kojemu sve uspijeva, a ne može ga se ni vatrom riješiti. Jer što ako tome ptičaru jednoga dana padne na pamet da bi sam mogao biti car? Zato, kad je vatra dogorjela, car posljednji put pozva ptičara k sebi pa mu reče neka odlazi iz carstva i ne vraća se više.
Ptičar tada uzme sve što mu je car dotad darovao, za svaki slučaj spremi u zavežljaj i svoje zamke za ptice pa krene na put. Nije mnogo žalio za zemljom gdje mu je život postao toliko naporan. Pitao se kako se živi u drugim zemljama i jesu li svugdje carevi toliko nerazumni.
Vrana ga je pak neko vrijeme slijedila, zatim otprhnula u nepoznato. No ptičar je čvrsto vjerovao da će se opet pojaviti ako mu zatreba.
Izvor: Hrvatske narodne bajke, ispričala: Sanja Lovrečić, elektire.skole.hr, str. 51-56.