Emocionalni razvoj predstavlja jedno od najvažnijih područja u formiranju ličnosti djeteta. Od rođenja, dijete putem emocija uspostavlja kontakt sa svijetom i pokazuje svoje potrebe i raspoloženja. U prvim mjesecima života najčešće izražava dvije osnovne reakcije – ugodu i neugodu. Ugodu pokazuje smijehom, dok neugodu izražava plačem, mrštenjem ili gestama gađenja. Kako ističe dječiji razvojni psiholog Branka Starc upravo te prve emocionalne reakcije predstavljaju osnovu kasnijeg emocionalnog i socijalnog sazrijevanja.
Temeljne emocije i njihovo značenje
Kod djece se rano razvija šest osnovnih emocija: strah, srdžba, veselje, tuga, znatiželja i gađenje. One imaju važnu funkciju jer djetetu omogućavaju da komunicira s odraslima i upozorava ih na ono što mu prija, a šta mu smeta. Starc naglašava da se emocionalni razvoj odvija kroz tipične razvojne faze koje zavise od biološkog sazrijevanja organizma, složenosti socijalnih situacija i razvoja intelektualnih sposobnosti koje djetetu omogućuju razumijevanje svijeta oko sebe.
Emocionalne osobine i individualni uspjeh
Univerzitetski profesor i psiholog, Lawrence Shapiro navodi skup emocionalnih osobina koje imaju ključnu ulogu u uspješnosti pojedinca. To su empatija, izražavanje i razumijevanje vlastitih osjećaja, samosvladavanje, neovisnost, prilagodljivost, omiljenost, saradnja, upornost, ljubaznost i poštovanje. Ove osobine ne nastaju same od sebe – razvijaju se postepeno kroz socijalne odnose, iskustvo i posebno kroz igru.
Socijalizacija emocija kroz igru
Socijalizacija emocija podrazumijeva proces u kojem dijete uči kako da prepozna, izrazi i kontroliše emocije na društveno prihvatljiv način. Dijete posmatranjem i oponašanjem osoba iz okoline uči koje situacije izazivaju određene emocije poput straha ili radosti. Takođe uči načine njihovog izražavanja – kroz govor, mimiku i pokrete tijela. Tokom igre, dijete razvija samoregulaciju, odnosno sposobnost da obuzda emocije i prilagodi ih okolnostima.
Za razliku od odraslih, emocije djece predškolskog uzrasta su jednostavne, spontane i kratkotrajne. Djeca ih iskreno pokazuju, što odraslima daje dragocjen uvid u njihov unutrašnji svijet. Takva spontanost čini igru prirodnim prostorom za emocionalno učenje.
Igra kao temelj emocionalnog sazrijevanja
Mira Klarin, univerztitetska profesorica psihologije, ističe da dijete kroz igru razvija socioemocionalne sposobnosti kao što su društvenost, empatija, odgovornost, samostalnost, komunikativnost, saradnja i poštivanje pravila. Igra nije samo razonoda – ona je proces u kojem dijete uči o sebi, o drugima i o svijetu. Kroz igru dijete izražava emocije, prepoznaje osjećanja kod vršnjaka i odraslih te uči kako da reaguje u različitim situacijama. Osim toga, igra pomaže djetetu da razvije volju i samostalnost jer samo bira aktivnosti i donosi odluke.
Klarin ističe da emocionalno stimulativna okolina ima ključnu ulogu u zdravom emocionalnom razvoju. Takva okolina podrazumijeva siguran odnos između djeteta i roditelja, u kojem dijete može slobodno izražavati osjećanja. Nasuprot tome, dugotrajno prisustvo negativnih emocija u ranom djetinjstvu može dovesti do ozbiljnih psiholoških i socijalnih poteškoća kasnije u životu.
Empatija i samoregulacija kroz igru
Empatija je sposobnost da se razumiju tuđa osjećanja i reaguje saosjećajno. Roditelji i odgajatelji imaju važnu ulogu u njenom razvoju jer svojim ponašanjem i odnosom prema djetetu oblikuju njegov emocionalni svijet. Djeca koja kroz igru razvijaju empatiju postaju manje agresivna i spremnija za saradnju s drugima.
Samoregulacija je još jedan ključni proces u emocionalnom razvoju. Lav Vigotski, kojeg nazivaju još i pionirom dječije psihologije, ističe da dijete kroz igru s pravilima uči odgađati zadovoljstvo i time razvija kontrolu nad emocijama i ponašanjem. Ta sposobnost omogućava djetetu da svlada strahove, nauči čekati red i razvije osjećaj odgovornosti. Starc naglašava da se samokontrola razvija kroz tri koraka: razvoj unutarnjeg govora, odgodu zadovoljstva i odupiranje iskušenju. Odrasli mogu pomoći djetetu verbalnim uputama i tehnikama poput brojanja, disanja ili zamišljanja pozitivnog ishoda.
Emocionalni procesi tokom dječije igre
Profesorica Klarin također navodi nekoliko važnih emocionalnih procesa koji se javljaju tokom dječije igre. To su izražavanje emocija, uživanje u igri, regulacija osjećanja i njihova integracija u misaoni kontekst. Kroz igru dijete može iskazati i ugodne i neugodne emocije – od veselja i ponosa do straha ili tuge. Na primjer, u igri pretvaranja dijete može izraziti strah od zubara ili osjećaj pobjede nakon uspjeha u nekoj aktivnosti. Takve igre omogućavaju djetetu da razumije i obradi svoja osjećanja, da nauči reagovati na društveno prihvatljiv način i da emocionalno sazrije.
Izvori:
Diplomski rad:
Paić, I. (2018). Razvoj motoričkih sposobnosti djece predškolske dobi (Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet, Odsjek za učiteljske studije). Sveučilište u Zagrebu.
Knjige i publikacije:
Klarin, M. (2017). Psihologija dječje igre. Zadar: Sveučilište u Zadru.
Shapiro, E. L. (1997). Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta. Zagreb: Mozaik knjiga.
Starc, B., et al. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.