Ribar Hasan
Ribar Hasan

Ribar Hasan

Istočna priča

U stara, dobra vremena, kada je svijet bio pobožniji no danas, došao u jedan grad neki hodža-vaiz, koji je bio nadaleko čuven zbog znanja i ibadeta. A kada su građani čuli, da će taj vaiz (propovjednik) držati jedan govor u glavnoj džamiji iza džume-namaza, gotovo su svi pohrlili tamo da ga čuju. Među prisutnima bio je i ribar Hasan.

Vaiz je u džamiji govorio o Bogu, dž.š., i o njegovoj moći, pa je – među ostalim – rekao i ovo: „Bog, dž.š., tako je moćan da može jednog čovjeka u tren oka hiljadu puta vamo tamo protjerati kroz iglene uši…“

Ribaru Hasanu učinilo se to nešto golemo, nevjerovatno i čudnovatno, pa je vraćajući se kući govorio više puta u sebi: „Ih, ih, hiljadu puta kroz iglene uši za tren oka!“ Idući vrtio je glavom, jer mu to nije moglo stati u pamet.

Kada je došao kući, rekao je ženi, neka mu za ručak ispeče tri-četiri ribe, pa dok ručak bude gotov on će se okupati u rijeci pred kućom. Žena je ribe očistila i u tavu metnula da ih prži; on je u to svukao haljine, zašao u rijeku i zagnjurio glavu.

Kada je iz vode ustao, zaprepasti se. Dogodilo mu se čudo. Niti je bilo blizu njegove kuće niti je rijeka bila ista, nego se iznenada našao u sasvim nepoznatu kraju i nepoznatu gradu. Počeo je razmišljati šta da čini, kako da živi u nepoznatu mjestu i među stranim ljudima. Najposlije odluči te se najmi na zanat u jednog kovača, koji mu je davao hranu i stan u kovačnici. Hasan ga je dobro slušao i poštivao, zanat je dobro učio, da je za godinu dana postao kalfa. Majstor mu je dao svjedodžbu, a tom prilikom njemu ispriča Hasan svoj doživljaj.

– To te je Bog kaznio, veli mu majstor.

– Ne znam za što?

– Zato što si posumnjao u Božju moć.

To je Hasanu bilo dosta. On se stade kajati za svoje prijašnje misli, odbaci svaku sumnju u veliku moć Božju, a u tome ga je podučio i uvjerio baš sam njegov slučaj. Zaputi se na rijeku, da se okupa pa da onda ode u džamiju i da zamoli Boga za oproštenje svojih grijeha.

Kada se u vodu zagnjurio i iz vode ustao na noge ukaže mu se kraj rijeke njegova vlastita kuća. Na obali su stajale njegove haljine, a kraj njih plakala njegova žena.

– Gdje si, Hasane, ako Boga znaš! Čekam te čitav sat… Mislila sam da si se udušio. Eno te ručak čeka…

– Kakav ručak, ženo?

– Rekao si mi da ti ribe ispečem.

– Jesam rekao, ali je već godina prošla, kako sam ja kuću i tebe ostavio.

– Ma kakva godina! Nema ni pun sat…

– Ti si ženo, poludila… Čini mi se.

– Ne ja, već ti si poludio, dok govoriš o godini…

I ona brzo ode njegovoj braći i svojoj rodbini, da im kaže kako je Hasan izgubio pamet i kako bi trebalo tražiti lijeka ne bi li ozdravio. Iskupi se stoga njegova i njezina rodbina, da vide Hasana i da čuju šta govori. A on im je pričao u svojoj sobi potpuno mirno, sabrano i jasno, šta se sve s njim dogodilo od početka pa do kraja. Prisutni su vrtili glavom misleći da je to sve izmišljeno, da je to samo san i bajka.

– Pa gdje ti je majstorova svjedodžba da si zanat izučio? – pitali ga.

– Ostala mi u haljinama na obali one druge rijeke.

Oni su ga žalovito gledali i klimali glavom kao da vele: – Šteta što je šenuo s pameti…

On je to razumio, pa je rekao: – Ako ja nemam kod sebe te svjedodžbe, imam drugu. Evo žuljeva na rukama, što sam ih dobio udarajući godinu dana čekićem po željezu.

I zaista svi vidješe njegove žuljave ruke.

– Ali još to nije siguran dokaz da si izučio kovački zanat! – rekoše mu neki.

– I u tom ću vas uvjeriti. Ja ću skovati sjekiru pa ćete vidjeti da sam kovač.

Tada on ode k jednom kovaču; s njim ode i njegova rodbina. Hasan brzo skova dobru sjekiru, dade je prisutnim da je razgledaju. Sad su mu vjerovali da je kovač, ali su opet neki sumnjali u njegov događaj. Tada najstariji među njima reče: – Bog je moćan, On može sve učiniti, i On sve čini bez obzira hoćete li vi to vjerovati ili nećete!

Od toga doba Hasan nije više ribe lovio, već se bavio kovačkim poslom, a bio je vrlo pobožan do zadnjeg časa svoga života.

 

Izvor: Novi behar, list za pouku i zabavu, godina IV, broj 8, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 15. avgust 1930, str. 117-118.