Bošnjačka narodna priča
Živio neki trgovac. Imao je ženu i dvoje djece, dva sinčića kao dvije zlatne jabuke. Plaho je zaimao. Tu su dućani, blago, roba, ama svega. Jednom mu na san izađe čovjek u zelenim haljinama.
– Dužan si devru, pa ili ćeš devriti u mladosti ili u starosti?
– Sačekaj dok se smislim – zamoli ga trgovac.
Slijedeće noći dođe opet onaj u zelenim haljinama.
– Dužan si devru, pa ili ćeš devriti u mladosti ili u starosti?
– Sačekaj do sutra dok upitam ženu.
I treće noći dođe onaj, jedan te isti, pa ga upozori:
– Dužan si devru, pa ili ćeš devriti u mladosti iii u starosti?
Trgovac ga opet zamoli da ga sačeka do naredne večeri jer ženu nije upitao.
– De, ali sjutra ti je zadnji rok da se smisliš – reče mu ovaj i nestade ga.
Trgovac se u čudu našao. Sve je mislio da je to šala, a bogme nije. Kakvom je to devru dužan? Šta li je to pogriješio? Ujutru se izjada ženi:
– Vala, sve se kanim da ti nešto kažem.
– Šta? – zapita ga žena.
– Evo tri noći dolazi mi nakav čo'jek u zelenim haljinama, a sve iz njeg nur izbija, i pita me: »Bi Ii volio devriti u mladosti ili u starosti, dužan si devru?«
– Devri dok si mlad lakše ti je izdurat’ – kaže mu žena.On se složi s njom.
Slijedeće noći dođe opet onaj u zelenim haljinama pa ga upita:
– E, feslijo, jesi li se smislio?
– Jesam.
– Pa šta si odlučio? Il’ ćeš devriti u mladosti il’ u starosti?
– Devriću dok sam mlad – odgovori trgovac.
Istom nestade onog čovjeka u zelenim haljinama. Božjim emerom, te noći zapališe mu se zgrade, dućani, sve pogorje. Jedva izvukao ženu i djecu. Godinu dana narod ga izdržavao. Dojadi mu da svakome bude muhtač, pa jednom reče ženi:
– Vala, ženo, da mi idemo odavde, nećemo li naći đe malo rahatluka.
– I meni se ide. Ovoga mi je dosta – odgovori mu žena.
Tako, oni krenuše. Hele, putovali, putovali i taman prihmali jednom gradu, kad ugleda on
čitave hrpe suhih drva kraj jedne rijeke.
– Da ostanemo ovdje? Napravićemo malo kak'e bajte, moremo ova drva prodavati i tako se hraniti.
Tako i bi. Drva je nosio u grad i prodavao, a kući je donosio namirbu. Počeše fino zarađivati, a i nafaka poče pristizati. Zamoli ga žena da i ona pođe u grad s njim.
– S djecom bi mogla prati haljine, sušiti, pa što i zaraditi – veli mu ona, i on pristade na to.
Jednom tako ona prala s djecom haljine, a utom naljegnu paša. Begeniše je paša, pa se odnnah ašik učinio.
– Čije su ovo haljine?- upita je paša.
– Perem i hranimo se o’ toga – odgovorila mu ona.
– Bi hanuma, moje oprala?
– Bi’, k'o i ostalom svijetu.
Izvadi on rubac i pokuči. Kako ona poteže ruku, on je ščepa čvrsto i baci sebi na konja, pa dol-tabana. Došla djeca plačući kući.
– Đe vam je majka? – upita ih otac.
– Doš'o nakav čo'jek upit'o majku da mu opere rubac. Zgrabio je za ruku i pobjegao – rekoše djeca, a suze im grohnuše.
Čovjeku bi teško, zaplaka, kao dijete u pelenama. Naredi starijem da donese vode, ne bi li ispekao kahvu i bar malo ublažio sikiraciju. A dijete zamami voda, pa hop. Posla on
mlađeg da vidi šta je sa starijim. Kad mlađi brat ugleda da mu se brat guši, i on potrča, pa i njega voda potkopa i ponese.
A dolje, kad će sreća, dva ribara postavila mrežu i lovili ribe. Upadoše djeca u te mreže. Oni ih izvukoše i podijeliše, jednom jedan, drugom drugi. Ribari nisu bili iz jednog memlečeta, jedan blo iz Foče, drugi iz Višegrada.
Odgajali oni djecu, a djeca rasla, rasla i narasla. Tako, stariji je navršio dvadeset, a mlađi osamnaest godina.
Bješe vašar u nekoj kasabi. Na njega se svi momci i cura slegle. I njih dvojica zijaret ga učine. Stariji pomisli: »Da mi je naći fina momka s kojim bi’ se isprič'o. Ovdi nikog ne poznam.« Uto naiđe njegov brat. On nije znao ko je to, a svidio mu se. I sličio mu je.
– Okle si, neznani junače, i koga imaš? – upita ga.
– Zijaret učinih ovaj teferič – odgovori.
Tu razgovaraše. Jedan ispriča kako je imao majku, oca i brata. Majku mu je odveo nakav
čovjek dok je prala haljine, a njega i burazera pohvatali su ribari pa ih podijelili. Sagovor-
nik zaplaka.
– Mi smo braća – jedva progovori.
– Pa šta ćemo, brate, đe ćemo sad – zapita ga.
– Nipošto se nećemo rastajati! Tražićemo po b'jelome sv'jetu oca i majku.
Godinu, dvije, lutali. Svukud konačili. Potucali se po mahalama, selima i šumama, a nigdje nisu bili više od tri dana.Tako nabasaše i na onog pašu, onog što im je odveo majku.
Zatražiše kod njega posla, a paša ih zapita.
– Biste mi počistili bašču?
– Bismo – odgovoriše.
– E, da se naredimo! Čist račun – duga ljubav.
– Ostaćemo samo tri dana pa koliko platite, morademo ići dalje.
Paša naredi ženi da im dadne ručak. A imao je on kćerku od prve žene koju je otjerao. Pašinica naredi pastorci da odnese ručak momcima, ali k'o žensko, begenisala ona momke
Pa derdemez da ašikuje s njima. Kad dođe kući izruži je maćeha što se zabavila, a ona joj reče:
– E, da vidiš, onak'ih mladića niđe nejma. I ti bi se ašik učinila da si hi viđela. Hem lijepi, hem vrijedni, hem naočiti – ispriča joj pašina kćer.
Sjutri dan pašinica odnese ručak, pa im viče s baščenih vrata:
– Donijela sam vam ručak da mi pričate odakle ste i kojim dobrom ste nas zijaretili.
Ispričaše kako su imali oca majku, kako im je sve pogorjelo, kako su se hranili od prodaje suhih drva, kako im je nekakav čovjek odveo majku, kako se umalo nisu utopili i kako
su se našli na vašaru, te kako su odlučili da potraže oca i majku.
Ciknu pašinica, pa ih zagrli:
– Sinovi moji, vi ste moja djeca! Delije moje!
Tu se isplakaše, i pričaše o svemu i svačemu, a ko će kao rnajka s dječicom svojom. Ostaše oni kod paše i duže. Majka im je svaki dan nosila ručak. Probirala je jela, sve bolje od boljeg. Kćer pašina se šuhvelenisala, pa će ocu.
– Boga mi, babo, maćeha je begenisala one mladiće. Nosi him fina jela. S njima se grli i ljubi.
Oni rekli ostat’ tri dana, a oni ostali mjesec dana.
Ne vjeruje paša kćeri, pa se prikrade jednom. Kad tamo, a ona ih obojicu grli. Krivo paši, zemlju bi grizo. Nazva je svakojakom htjede je sasjeći. Pošto je čuo da je sadašnji vladar
bez hille i zuluma, pođe da mu sve ispriča, pa neka on presudi. Ispričao je vladaru da mu je žena nevjerna. Vladar presudi da tu ženu raskinu na konjima, ali ne udari muhur na tu svoju
presudu. Taj isti vladar umrije iste noći. Sve paše veziri se iskupili. Svak hoće za vladara. Nikako da nađu zajedničku riječ, pa odluče da bude vladar onaj koga sjutra ujutro nađu pred
gradskim zidinama.
Odnekle naišao onaj trgovac, zalupao na kapiju, a straža mu nije dala ući. Prislonio se on uz kapiju, pa zaspao. Ujutro krenuše, kad tamo, čovjek spava. Postave ga za vladara. Ode paša novom vladaru poče mu pričati:
– Žena me je počela varati. Doveo sam je curom sve dok nisu došli neki mladići bila mi je vjerna, a sada se s njima i grli i ljubi.
I novi vladar presudi da pašinicu rastrgaju konjima. Ali, novi vladar bijaše mudar, pa re
če da ženu povede sa sobom kad drugi put bude dolazio. Kad je žena došla, vladar je upita:
– Jesi za njega došla k'o cura?
– Nisam. Nasilno me je odv'o. Imala sam čo'jeka i dva sina. Sinovi su me našli kod ovog paše. Sa njima sam se grlila.
Kad to vladar ču, suze mu udariše na oči. Sve je brzo rastabirio, pa se okrenu paši zagalami.
– Uhljupe, nisi je curom ni doveo, nego si oteo tuđu ženu, malu djecu ucvilio. Ovo je moja žena. Fala ti, Allahu, kad nas, opet sastavi!
Paša pozelenje od straha. Ama, ni riječi da kaže.
– Kako ćemo njega osuditi! – upita vladar ženu.
– Ne znam. Osudi ga onako kako je on mene osudio.
Dovedoše četiri konja, krupna kao dvije planine, pa rastrgoše pašu. Vladar pozva i djecu, te su od tada fino i hajirli živjeli. Stariji je tutorovao vojskom, a mlađi bio paša.
Vladar se sjetio sna i ženina savjeta: »Devri u mladosti«, pa je govorio stalno: »Sabur-selamet!«
Izvor: Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka, za izdavača: Čengić Hasan, Sarajevo, 1977., str. 23-27.