Pođoh jednog dana brati ruže iz bašče,
Odjednom poj slavuja moga se uha tače.
Siromašak poput mene u ružu se zaljubi ludo;
usred bašče jecat stade i plakati srce hudo.
Otkada mi srce dirnu tog slavuja pjesma blaga,
preosjetljiv postao sam, izdaje me posve snaga.
I tako, po toj bašči sam povazdan kružim,
o plačnom mislim slavuju i zavodnici ruži.
Udruži se ruža s trnom, a slavuj u ljubav pade;
Niti se otrijezni slavuj, nit’ ruža mu nade dade!
U toj bašči dosad mnoga je ruža cvala,
al’ se ne desi nikad da cvijet je bez trna dala.
O Hafize, od nebesa ne očekuj sretne dane;
sto mahana nebo ima, a nijedne dobre strane.
(Hafiz Širazi, Divan)