Jedne noći miš slijepi reče: „Kako to da ja
nikada ne vidjeh Sunca, vrag mu ga zna?
Ja čeznem da se u čistoj svjetlosti izgubim,
no život moj je noć jedna duga, jer ne vidim!
I po svijetu ja putujem zatvorenih očiju,
no, ne gubim nadu da ću Sunce vidjeti naposljetku.“
Neki sufija je to čuo pa mu odgovori:
„Još hiljadu godina će tama da te mori.
Zar može, ubrzo, takav kao ti,
svjetlost sjajnog Sunca ugledati?
Zar može mrav izgubljeni, smušeni,
na nebu blistavi Mjesec dohvatiti?“
„Ipak“, reče miš slijepi, „potragu ću nastaviti
te u nadi za sunašcem ja ću poletjeti.“
I tako je šišmiš godinama letio
sve dok snagu svoju nije potrošio.
Kakva korist od leta kada nema znanja;
slijepi miš bijaše sužanj toga stanja.
Naposljetku iz njega progovori sujeta:
„Ma gdje to Sunce izosta iza moga leta?
Ja kao da sam Sunce preletio!“
No on bijaše do neke mudre ptice doletio.
Ta mudra ptica slijepog miša uputi:
„Ti si samo slijepac koji u krug leti!
Ni pedalj na putu nisi odmakao,
a smatraš da si Sunce preletio.“
Ove riječi duboko potresoše šišmiša;
on poniznost osjeti i ponos mu se stiša.
„Danas si pronašao“, reče sebi, „pticu mira unutarnjeg!
O ludi mišu, ne udaljuj se od njeg’!
Na put pravi on će te uputiti
I stoga njemu prvo moraš robovati!“
Izvor: Feriduddin Muhammed Attar, Govor ptica, prijevod: Ahmed Ananda, Kulturni centar ambasade IR Iran u BiH, Sarajevo, 2003, str. 177-178.