Živio jednom ne car-carević, ne kraljević, ne mudrac i ne čarobnjak, ne volšebnik, i ne isposnik, i ne spahija, i ne obazrivi političar, ne savjetnik, ne vojskovođa, ne činovnik nadmeni, ne škrti trgovac, ne pjevač umilni, ne ljekar i ne vrač – jednom riječi ovako: živio orač, hrabar neki čovjek, po imenu Buračok. A imao je razum ne carski, i ne plemićki, i ne spahijski već seljački.
Bio jednom Buračok i gradu, pa svrati na pijacu i za nekoliko groša kupi buljooku sovu da je pokloni sinu. Pošao tako s njom natrag u selo, ali predveče se Buračok umori, pa stade misliti gdje da prenoći. Pogleda unaokolo i primjeti nekakvu kuću, a unutra vatra gori.
„Daj, de – pomisli – svratit ću tu, možda su to neki dobri ljudi pa će me primiti na prenoćište.“
Priđe prozoru i ugleda na stolu, pokrivenim bijelim čaršavom, divnu pitu, a kraj nje pečenu gusku i teglu meda. A na klupi sjedi punačka mladica, veze, pjeva pjesmu i tako čeka svog mužića. „Nema šta – večera je izvrsna! Bez mane!“ – pomisli Buračok pa pokuca na prozor:
– Tuk-tuk!
I ču iznutra:
– Ko je to? Jesi li ti to, Metek?
A Buračok će:
– Pusti, ljepotice, jednog putnika da se ogrije.
Domaćica se zbuni, stade juriti po sobi i za tili čas pita sa stola se nađe u naćvama, tegla sa medom u sanduku, a pečena guska u pećnici.
„Eh, vidim ja – nije za psa kobasica! Kod takve domaćice neću dobiti ni suvu koricu!“ – ljutito pomisli Buračok i samo što uspije da se ukloni od prozora – kad iznenada po snijegu zaškripaše lake saonice pa se zaustaviše pred samom kućom. Zdrav širokopleć seljak u toplom kožuhu izađe iz saonica, priđe vratima i poče lupati iz sve snage, vičući što jače može:
– Hej ženo, otvori mi! To sam ja!
Vrata se odjednom otvoriše, domaćica odvede konja u dvorište, a domaćin se obrati Buračoku čim ga ugleda.
– Brate, a ko si ti?
– Putnik – odgovori Buračok. – Dozvoli mi, dobri domaćine, da prenoćim kod tebe!
– Hajde, ulazi, gostima ti se mi uvijek radujemo! – reče gostoprimljivo domaćin i obraćajući se ženi, dodade:
– A ti, ženo, hajde postavi nešto za jelo.
– A šta da postavim? – uzdahnu domaćica iskosa pogledavši Buračoka. – Nemam u kući ništa osim hljeba i soli. Nisam te, Meteča, očekivala tako brzo, te ništa nisam spremila. I gosta nemam čime da ugostim.
– Kad nema – nema! – odgovori dobroćudni domaćin. – Šta da se radi? Šta ima, tome se radujemo. Hljeb, so, voda – i to je jelo. Daj nešto da popijemo! Bilo šta.
I dok je domaćica postavljala sto, domaćin ugleda na Buračokovim koljenima sovu, pa će ga upitati:
– Reci mi, bratac, kakvo to čudo imaš?
– Ah, to je sovica – mudra glavica. Pametna i razumna ptica – sve vidi i mrzi lažljivce.
– Tako? Lukava je to ptica! – pohvali domaćin sovu pa stade halapljivo da umače hljeb u so.
Tad Buračok uštinu sovu i ona se odazva:
– Šta ti to kaže? – upita domaćin.
– Ništa naročito, kaže mi da u naćvama ima pite.
– Šta kažeš, pite? Hajde, ženo, pogledaj!
– A odakle sad tamo? – odgovori škrta domaćica i sa strahom pogleda pticu. – Možda je ostalo neko bajato parče! Pogledat ću…
Ona pogleda u naćve i pljesnu rukama kao da se iznenadi. Nije imala šta drugo da radi, već izvuče iz naćava pitu.
Domaćin i gost se pogledaše i ne progovoriše ni riječi – stadoše jesti ukusnu pitu. Potom Buračok opet uštinu sovicu – mudru glavicu, pa ona ponovo zapišta.
– A šta sad kaže, bratac? – radoznalo upita domaćin.
– Priča nešto za sebe, eto – tobož zbunjeno odgovori Buračok. – Veli mi da se u sanduku nalazi nekakva tegla s medom.
– Kako pametno govori! – uzviknu domaćin veselo trljajući ruke. – Hajde, ženo, vidi je li istina!
– Pravo da ti kažem – poče žena – ne znam odakle bi mogla tamo da bude tegla? Možda je ostala nekla kap. Pogledat ću.
I iznese na sto punu teglu meda. Domaćin i gost se pogledaše, lukavo se smijući, pa nastaviše u slast jesti pitu.
– Umukni, brbljivice! – tiho dobaci Buračok sovi koju bješe po treći put uštinuo, te je ova stala hukati. – Ućuti, šta se miješaš, to nije tvoj posao!
Ali radoznali domaćin brzo prekide Buračokov razgovor sa sovom sveznalicom, pa će ga upitati:
– Reci mi, brate, šta je još prorekla tvoja sovica – mudra glavica?
– Eto, melje na prazno! – kao tobož nehajno odgovori Buračok. – Sad mi priča da se u pećnici nalazi nekakva pečena guska.
– Guska? Čuješ li, ženo! Guska, pa još pečena! Divno! Brzo idi i pogledaj da nema još nešto.
Domaćica potrča, i protiv svoje volje da zaviri u peć, pogleda i pljesnu rukama:
– Istina! Ah, Bože, kako li se to samo desilo? Do maloprije u njoj ništa nije bilo, a sad odjednom odnekuda – pečena guska! Pa ovo je pravo čudo!
Dobroćudni domaćin prsnu u smijeh, namignu Buračoku i predloži mu da ispiju po jednu čašicu u zdravlje sovice – mudre glavice, pametne i razumne ptice, što sve vidi i koja mrzi lažljivce.
Kad se sutradan Buračok, pošto je dobro doručkovao ostatke obilne večere, oprostio sa gostoprimljivim domaćinom, ovaj namignu ženi, pa će veselo reći:
– Oh, kako li si ti lukava, Kaska! Oh, kako te je on za tvoj tvrdičluk opametio. Vidi se da je ovaj snažni čovjek pametan i trezven.
Izvor: Priče o ljudima i životinjama, izbor za niže razrede osnovne škole, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972, str. 87-91.