Ebu Džafer Muhammed Bakir[1], dokaz ljudi djela, Imam Poslanikovog potomstva, odabranik među djecom Alijevom, posjednik unutarnjeg i vanjskog, Allah njime bio zadovoljan. Kao što smo kazivanja o ovoj skupini otpočeli s Džaferom Sadikom, tako ćemo jednim od njih i završiti ovu knjigu. Njegov nadimak bio je Ebu Abdullah, ali su ga zvali i Bakir. Odlikovao se podrobnim uvidom u znanosti i korištenjem profinjenih alegorija. Poznati su njegovi kerameti, a razumijevao je vanjštinu i unutarnjost kur'anskih ajeta. Tako je, tumačeći ajet: „Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha drži se za najčvršću vezu, onu koja se neće prekinuti“, kazao: „Šejtan je taj koj ti priječi da upoznaš Boga. Zato, pogledaj čime si zastrt, jer ta pokrivka dijeli te od Njega. Odbaci tu pokrivku, kako bi otkrio ono praiskonsko. Zastrtom je onemogućeno da se približi Bogu.“
Neko upita jednog od njegovih bližnjih: „Kako on provodi noći?“, pa ovaj odgovori: „Kad noć malo odmakne, on ustane i glasno kaže: „Bože moj i Gospodaru, stigla je noć i moć ovosvjetskih vladara je nestala. Zvijezde su se ukazale na nebesima, al ljudi su pozaspali, zanijemili su, pozatvarali su svoje kapije i postavili pred njih stražare da ih čuvaju. Oni koji su potrebiti zaboravili su na svoju zadaću. O Bože moj, Ti si Živi, Postojani i Onaj koji sve vidi. Tebe ne obuzima drijemež ni san. Oni koji ne priznaju da si takav ne zaslužuju blagodati Tvoje. Ti nećeš vratiti s kapije Tvoje vjernika koji Te doziva. O Gospodaru, kad se sjetim smrti, groba i polaganja računa, kako da tražim od Tebe išta ovosvjetsko? Zazivam te išćući lahkoću u smrtnom času, bez patnje, i zadovoljstvo Tvoje mojim djelima, bez kažnjavanja.“ Govorio bi to i plakao.
Jednom ga neko upita: „O plemiću, zašto plačeš?“ On odgovara: „Jakub je izgubio Jusufa, pa je toliko plakao da su mu oči pobijelile. Ja sam na Kerbeli izgubio svog djeda Huseina i njegove bližnje, pa bilo bi mi malo i da plačem dok mi oči ne pobijele.“
Njegova kazivanja na arapskom jeziku bila su vrhunac rječitosti, a prevodeći ovih par rečenica na perzijski mi smo prenijeli samo smisao. U znak poštovanja, ovu knjigu završavamo spomenom na njega. Allah bio zadovoljan njime i njegovim precima i obradovao Allah njega i njegove djedove. Uslišaj, o Gospodaru svjetova! Neka je blagoslov Allahov na najboljeg među stvorenjima Muhammeda i obitelj njegovu svu. Uzmi ih pod milost Svoju, o Milostivi, Svemilosni!“[2]
IZVOR: Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih (Tadhkirat al-Awliya), AL-HODA, International Publishers& Distributers, Sarajevo, 2004.