Spoznaja Boga

Gazali spoznaju Boga smatra najuzvišenijom naukom. Prema njegovom mišljenju, znanje zbog kojeg je Božiji poslanik ljude pozvao na daleka, duga i iscrpljujuća putovanja jeste upravo ovo znanje.[1] Gazali poput većine muslimanskih učenjaka[2] vjeruje da ne treba tragati za razumijevanjem Božije suštine i Biti, jer je Božija Bit takva da se o Njemu ne može postaviti svako pitanje. Nužno biće je uzvišenije od toga da se za Njega postavljaju pitanja kao što su gdje i kada. Nema količine, On je iznad pitanja zašto i kako. Razum je u potpunosti smeten kada je u pitanju Njegova suština. U vezi Boga i Njegovih djela ne može se pitati zašto. Božija čistota i ljudska nemoć su zastori, koji su razumijevanje ove stvari učinili nemogućim. Bog je izvan naše imaginacije i nagađanja.[3] Međutim, Gazali se ne slaže sa Nasirom Husrevom i Ahmedom Hamiduddinom Kermanijem (umro u 11. hidžretskom stoljeću) kada je u pitanju Božija transcendencija i odbijanje pripisivanja Bogu bilo kakvih atributa (tenzih), jer oni naginju ka apsolutnoj transcendenciji. Kermani je u tome do te mjere pretjerivao da je bio isključiv i smatrao neispravnim pripisivanje egzistencije Bogu.[4] Gazali u svojem nauku o Bogu govori o Božijoj Biti, svojstvima i djelima te smatra da pretjerivanje u Božijoj transcendenciji uzrokuje vjerovanje u lišenost Boga atributa (ta’til).[5] Gazalijevu metodu spoznaje Boga su prihvatali neki poput Muhjiddina Arebija. Ibn Arebi u savjetima upućenim Fahruddinu Raziju ukazuje na tu činjenicu i posredno mu savjetuje da primjeni Gazalijevu metodu.[6] U svom učenju o Bogu Gazali se opširno bavi ključnim pitanjima kao što su: dokazivanje Boga, Božija egzistencija i esencija, viđenje Boga, Božija Bit, svojstva i djela, Božija imena itd., od kojih ćemo neka ukratko spomenuti onoliko koliko to dozvoljava ova tema.

Dokazivanje Boga Gazali je prije Dekarta,[7] Molbranša[8] i sličnih, oslanjajući se na to da je vjerovanje u Boga utkano u čovjekovo biće smatrao da Božije postojanje nema potrebu za dokazivanjem;[9] međutim s ciljem očuvanje tradicije onih koji su se bavili učenjem o Bogu povremeno je govorio o dokazivanju Božijeg postojanja. S obzirom da pitanje dokazivanja postojanja Boga Gazali posmatra iz perspektive epistemiologije, zaključuje da postojanje ili nepostojanje Boga nije moguće propitati na temelju empirizma niti je moguće o Njemu govoriti afirmativno ili negacijski na osnovu metode eliminacije i dodavanja. Stoga, on u cilju dokazivanja postojanja Boga uspostavlja argument i uz pomoć racionalnih kategoričkih silogizama prve forme pokušava dokazivanjem potrebe svijeta za Vladarem svijeta dokazati postojanje Boga. Gazali kaže: “Ni jedna pojava (hadis, muhaddes) nije neovisna od Onog koji daje postojanje (muhdis); svijet je pojava, dakle svijet u svom postanku nije neovisan od Onoga Koji mu daje postojanje. Drugim riječima, svijet je pojava, a svaka pojava ima potrebu za darovateljem pojavnosti, dakle svijet ima svoga Darovatelja pojavnosti.[10] Da bi odbranio ovaj silogizam Gazali analizira veliku i malu premisu i dodaje: Potreba svijeta za onim što mu daruje pojavnost je očigledna stvar, jer svaka pojava se pojavljuje u posebnom vremenskom razdoblju, a u skladu sa razumom njegovo pojavljivanje je moguće prije ili poslije tog određenog vremenskog razdoblja, a razlog što je do njegovog pojavljivanja i nastajanja došlo u određenom trenutku jesu određenje i izbor. Prema tome, treba postojati Onaj koji daruje pojavnost da bi mogao vršiti izbor i kako bi svijet stvorio u tom nekom određenom trenutku. Argument kojim se dokazuje da je svijet vremenita pojava je sljedeći: Svijet nije lišen kretanja i mirovanja. Samo kretanje i mirovanje su pojave koje su nastale[11], a ono što nije lišeno pojavljivanja i samo je nužno vremenita pojava. Druga metoda koju Gazali koristi za dokazivanje postojanja Boga jeste induktivni argument (argument postojanosti stvorenog).[12]

Ovim argumentom pomoću pojava (posljedice) stižemo do onoga koji daruje pojavnost pojavama odnosno Boga (uzrok). Gazali je više puta u svojim djelima navodio ovaj argument[13] i zbog važnosti ove teme o tome je napisao zasebno djelo (El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle). Pored svega navedenog čudno je što Ibn Arebi kaže: “Gazali poriče spoznaju Boga preko spoznaje svijeta.”[14] Međutim, tačno je da je Gazalijev pogled onakav kako je to spjevao mudri Ebu-l-Kasim Firdevsi: Od bezvrijednog trunja do uspravnog Arša Sve, u potpunosti, svjedoči Božije postojanje. Zbog toga, Gazali poziva na putovanja u svijetu i unutar sebe, te govori o epistemiološkim i teološkim prednostima upoznavanja sa tajnama stvaranja, a materijalni svijet smatra ogledalom skrivenog svijeta i tvrdi da je u njemu moguće vidjeti manifestacije Božije biti, svojstava i djela.[15] Treći Gazalijev dokaz jeste kondicionalna propozicija koja je danas poznata kao Paskalova kondicionalna propozicija. Ovaj dokaz je prvo došao u Kur’anu, a nakon toga ga susrećemo u govorima hazreti Alija, a.s.,[16] hazreti Sadika, a.s.,[17] i hazreti Ride, a.s.[18] Potom, u poglavlju Borzuje Tabib u djelu Kelila i Dimna od Nasrullaha Manešija, u djelima Gazalija i Ibn Arebija i na kraju u djelima francuskog učenjaka Paskala.[19] Revelacijsko ishodište ovog oštroumnog zapažanja jeste 52. ajet kur’anske sure Fussilet: Reci: “Šta mislite, ako je Kur’an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete – ko je onda u većoj zabludi, od onoga koji je u protivrječju dalekom od istine?”[20] Dijalektička argumentacija koja je skrivena u ovom ajetu jeste sljedeća: Ukoliko je ovaj govor (Kur’an) objava – što i jeste – a vi ga poreknete, ko je onda u većoj zabludi od vas? A ako nije objava – a jeste – njegovim prihvatanjem ništa nećete izgubiti. Prema riječima Allame Tabatabaija, u skladu sa ovim ajetom sama mogućnost istinitosti tvrdnje da je Kur’an objava (što također znači i prihvatanje Boga) dovoljna je za otklanjanje vjerovatne štete,[21] a njeno napuštanje nema razumnog opravdanja.[22]

Gazali se u djelima Ihjau ‘ulumi-d-din, Kimija-jee se’adat, Mizanu-l-amel i Erbein okreće ovom dokazu pod uticajem hazreti Alija, a.s. koji je jednom bezbožniku rekao: “Ukoliko je ono što si ti rekao tačno obojica smo spašeni, a ako je ono što sam ja rekao tačno ja sam spašen, a ti si posrnuo.”[23] Imam Ali, a.s., smatra da je djelovanje po onome što zahtijeva mogućnost postojanja Boga i proživljenja uvjet racionalne predostrožnosti i spasa. Gazali u knjizi Erbein prenosi: Zvjezdoznanac i liječnik zamišljaju Da nema proživljenja mrtvih, a ja im kažem: Ako je ispravan vaš govor – ja nisam na gubitku, A ako je ispravan moj govor – vi ste na gubitku.[24]

Izvor:  Behruz Refi‘I, Pod nadzorom: Hudžetu-l-islama ‘Ali Reze A‘rafija, Stavovi islamskih mislilaca, sv.3., s perzijskog preveli Sedad Dizdarević, Lutfi Akbaš, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2012.