Došli u selo trgovci duhana s namjerom da ga dobro prodaju neukom stanovništvu. Misleći da se stanovnici nisu prije susretali sa duhanom, a znajući za njihovu radoznalost, nadali su se da će duhan dobro prodati. Upitaše da li ima neko u selu ko je već imao iskustva sa duhanom. Javi se jedan oronuli starac, te se kašljući i posrćući približi trgovcima i sjede, oslanjajući se na svoj štap. Trgovci ga zamoliše da objasni „korist od duhana“, te starac otpoče:
„Ko puši duhan sigurno neće ostarjeti, kuća mu neće biti pokradena, a neće ga ujesti ni najljući pas.“
Trgovci su zadovoljno trljali ruke, radujući se starčevoj priči, a starac poče da tumači svoje riječi:
„Tačno je da čovjeku duhan neće dozvoliti da doživi starost. On ga u mladosti počinje nagrizati i brzo ga uništi. Lopovi ga neće pokrasti, jer ne smiju prići kući od njegova kašlja. Ni pas ga neće ujesti, jer mu je duhan dodijelio štap da se njime poštapa.“
Trgovci pognuše glave i bez riječi napustiše selo.
F. Ibišević
Izvor: Islamska čitanka, vjeronaučni priručnik, VII dopunjeno izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1991., str. 137.