Putujući, veličanstven i plemenit, Salomon je prolazio na nekom zabačenom mjestu uz mravinjak. Svi se mravi približiše da se pokore, zakratko ih bi na tisuće. Samo jedan mrav nije pohitao da dotrči, jer je ispred svoga gnijezda imao brdašce pijeska i odbrojavao zrnca, jedno po jedno, kako bi ono nestalo.
Sulejman ga dade pozvati i reče: „O mravu, čini se da nemaš mnogo ni izdržljivosti ni sanage,
pa čak sa Nuhovom izdržljivšću i Jakubovim strpljenjem, nikad ne bi mogao privesti kraju svoj pothvat. On nije po mjeri tvoje svage; nikada ti ne bi mogao sravniti to brdašce pijeska.“
Mrav, odvezavši jezik, reče: „O veliki kralju, na ovom putu ne može se napredovati bez velikodušnosti! Jedan se mrav od mene skrio nakon što me je uhvatio u zamku svoje ljubavi, rekavši mi: ‘Razoriš li ovu hrpu pijeska i oslobodiš put, maknut ću veliku zapreku koja nas dijeli i prihvatiti tvoje društvo.’ Tako sam prionuo tom zadatku, ne misleći ni na šta drugo do na premještanje pijeska. Uspijem li da ovog pijeska nestane, mogu se nadati sjedinjenju s mojim voljenim. Pa ako u ispunjavanju tog djela trebam i život izgubiti, neću biti ni hvalisavac ni lažljivac.“
Prijatelju, nauči od mrava što je to snaga ljubavi, nauči od slijepca tajnu viđenja. Premda se mrav posvetio nesreći, on je sluga na putu.
Attar
Izvor: Eva de Vitray-Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, ITRO „Naprijed“, Zagreb, 1988, str. 211-212.