Jednom prilikom sultan je jahao ulicama Carigrada, okružen svojom vojskom i dvorjanima. Tu se bijaše okupilo mnogo svijeta da vidi lice sultana. Dok je sultan prolazio, narod mu je naklonom izražavao poštovanje. Svi se redom sultanu klanjaše, osim jednog fukarastog derviša. Kada to sultan primijeti, zaustavi povorku i naredi svojim slugama da mu dovedu tog neotesanca.
„Zašto mi se nisi poklonio, kao i svi ostali?“ sultan ga upita. „E moj sultanu“, derviš reče, „zar ne vidiš da ti se svijet klanja zato što imaš ono što oni žarko žele: novac, moć položaj. Hvala dragom Allahu, meni te stvari ništa ne znače. Pored toga, zašto bih se ja klanjao tebi, kada imam dva roba koji tobom gospodare.“
Kao grom iz vedra neba, odjeknuše ove riječi. Svjetina razjapi usta od zaprepaštenja, a sultan od bijesa preblijedi. „Šta misliš time da kažeš!“ sultan zaurla povrijeđeno.
„Srdžba i pohlepa su dvije stvari koje robuju meni, a tobom gospodare“, reče mirno derviš, gledajući sultana pravo u oči.
Pogođen strijelom istine, pravo u srce, sultan u trenu shvati poruku derviša. Neko vrijeme bijaše kao skamenjen, a potom mirno sjaha sa svoga konja i nakloni se dervišu.
Izvor: Šejh Muzaffer Ozak, Ljubav je vino, prijevod sa engleskog jezika: Ahmed Ananda, Buybook, Sarajevo, 2004, str. 25.