Priča se da je sultan Mahmud jednom kasno noću sam izašao u šetnju, kad se u jednoj uličici odjednom suoči s grupom razbojnika. Oni mu prepriječiše put i upitaše ga: „Ko si ti i šta radiš ovdje ovako kasno?”
Sultan Mahmud znao je da tako kasno na ulici ne može sresti nikoga drugog osim razbojnika i pljačkaša. Pomisli da je najbolje da im kaže da je i sam razbojnik.
Razbojnici mu na to rekoše: „Ako si i ti jedan od nas, pridruži nam se i kreni s nama u pljačku. Večeras namjeravamo opljačkati jedno veoma važno mjesto. Zato je bolje da nas je što više na okupu.”
Sultan Mahmud prihvati poziv i pođe s njima. Putem mu jedan od razbojnika reče: „Svako od nas lopova posebno je vješt u nekom poslu koji olakšava krađu. Tako se međusobno pomažemo i lakše pljačkamo. Kaži nam, čemu si ti vješt?”
Sultan Mahmud odgovori: „Kažite mi prvo vi, jedan po jedan, svoje vještine, a onda ću vam ja kazati šta znam raditi. Uostalom, ja sam vam se posljednji pridružio.”
Lopovi se složiše, pa jedan reče: „Ja imam naročito dobar sluh. Čujem svaki i najslabiji glas ili šum, čujem ono što drugi ljudi ne mogu čuti. Također, razumijem govor životinja. Tako, kad pas zalaje, ja znam šta govori.”
Drugi kaza: „Ja imam posebno oštar vid. Kao soko, i iz najveće daljine mogu sasvim jasno sve vidjeti. Tako, na primjer, sretnem li u najcrnjem mraku nekog čovjeka, sutra ga mogu lahko prepoznati na ulici između stotinu ljudi.”
I ostali lopovi pohvališe se svojim sposobnostima. Tako jedan reče da je nevjerovatno vješt u kopanju zidova i da je u stanju probiti brzo svaki visoki zid, pa tako lopovi mogu savladati svaku prepreku koja se nađe pred njima. Drugi kaza da ima naročito osjetljiv njuh. Pohvali se da može osjetiti i prepoznati svaki miris i da po mirisu može naći sakrivenu stvar makar se ona nalazila i pod zemljom. Naredni lopov reče: “Ja sam vješt u pletenju merdevina od konopaca i penjanju uz konop. Taman da objesiš nešto nasred nebesa, ja se mogu ispeti da to dohvatim.”
I tako, svaki lopov kaza u čemu je vješt, pa dođe red i na sultana Mahmuda.
Pitali su, neznajući da je Mahmud car:
„A sada nam kaži kakav imaš dar?”
Sultan Mahmud bio je zadivljen vještinama ovih lopova i znao je da mora kazati kako posjeduje neku još čudniju vještinu. A onda se dosjeti i reče: „Ja u svojoj bradi imam naročitu vještinu. Pomoću svoje brade mogu spašavati ljude iz zatvora.”
Lopovi se začudiše i uglas rekoše: „Kakva čudna vještina! Kako misliš da bradom možeš spasiti nekog iz zatvora, ne shvatamo?!”
Sultan Mahmud im objasni: „Ako se neko nađe u zatvoru, ja se samo počešem po bradi, i ovaj smjesta bude na slobodi.”
Razbojnici se tome silno obradovaše i kazaše: „Odlično, samo nam je još falio neko s takvom vještinom. Sad se više ne moramo ničega plašiti, jer ako nekog od nas i uhvate u pljački, ti ćeš ga spasiti.”
A onda jedan od razbojnika reče: „A sad je dosta priče! Večeras idemo opljačkati sultanov dvor i trebamo požuriti, uskoro će zora.”
Zadovoljni što su našli još jednog druga s naročitom vještinom, lopovi požuriše prema dvoru. Kad su bili blizu sultanovog dvora, ispred jedne kuće zalaja pas. Sultan Mahmud upita onog lopova koji je imao naročit sluh i razumijevao jezik životinja: „Razumiješ li šta onaj pas kaže?”
Lopov odgovori: „Da, ali ovaj pas je izgleda lud! Kaže da je sa nama sultan Mahmud!”
„Nemoguće, možda nisi dobro čuo”, začudiše se lopovi, a njihov drug im reče: „Moje uši me nikad nisu prevarile. Pas zaista kaže da je sa nama sultan Mahmud.”
„E onda je taj pas zaista lud, ili možda ne vidi dobro”, smijali su se lopovi, sve se više približavajući dvoru.
Kad dođoše pod zidine sultanovog dvora, onaj lopov koji je bio vješt u pravljenju merdevina brzo od konopaca isplete dugačke merdevine, te se lopovi za tili čas prebaciše preko visokog zida dvorca.
Kad su već bili unutra, rekoše onome s posebnim njuhom da brzo otkrije gdje se nalazi sultanova riznica. Ovaj odmah osjeti miris dragulja i pokaza iza kojeg zida se nalazi riznica s carskim blagom.
Potom onaj koji je bio vješt u kopanju brzo iskopa rupu u zidu i lopovi počeše puniti svoje vreće zlatom i draguljima.
Dok su razbojnici bili zauzeti tim poslom, sultan Mahmud neopaženo ode do stražara, tako da lopove uhvatiše na djelu. Onda naredi da ih odmah bace u tamnicu.
Sutradan lopove izvedoše pred sultana Mahmuda.
Čim vidje sultana, onaj lopov koji je imao posebno oštar vid reče: „Pa ovo je onaj čovjek što je sinoć bio s nama! Siguran sam da je to on, prepoznao bih ga među hiljadu ljudi!”
Koga moje oko vidi u najcrnjoj noći,
sutra ću ga bez greške prepoznati moći;
a ovaj što sjedi na prijestolju carskom
prošle noći sa nama je krenuo za pljačkom.
Lopovi tad shvatiše da njihov drug ima pravo, jer i pas je sinoć govorio da je s njima sultan Mahmud, ali su se oni u nevjerici tome smijali.
Tad jedan od lopova reče sultanu Mahmudu: „Mi smo ti sinoć kazali svoje vještine, pa smo ti pokazali da nismo lagali. Uvjerio si se da svako od nas zaista posjeduje onu vještinu o kojoj ti je pričao. Dokaži sad i ti da si govorio istinu, pa se počeši po bradi i učini da se nađemo na slobodi.”
Sultan Mahmud od srca se nasmija dovitljivosti ovog lopova, pa se smilova na njih, počeša se po bradi i naredi straži da lopove puste na slobodu.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 108-111.