Sveta mjesta za osamljivanje u Bosni i Hercegovini

Jasminko Mulaomerović

---

Istražujući pećine kao dio svetog bosanskog podzemlja[1] sreli smo se sa više objekata koji su služili kao isposnice, eremitaže ili jednostavno kao mjesta za osamljivanje. U domaćoj naučnoj i stručnoj literaturi ovi lokaliteti gotovo da se i ne spominju .[2]  Da bi se dobio barem površan uvid u njihov izgled, sadržaj i topografiju tih lokaliteta potrebno je reći nešto o svakom od njih.                                                    

Donja ljestvača                                                                                                                                        

Donja (ili Velika) ljestvača se nalazi na samom ulazu u tjesnac rijeke Trstionice na putu od Kraljeve Sutjeske prema kraljev­skom gradu Bobovcu. Ulaz u pećinu je na visini od oko 30 metara od korita rijeke, ali i oko 20 m od gornjeg ruba stijene, tako da je pristup veoma težak. To je i bio razlog da je pećina do danas ostala neistražena. Na samom ulazu, uz rub stijene, vide se ostaci zida znatne debljine.

Gornja ljestvača

Nastavljajući putem od Donje ljestvače dalje koritom rijeke Trstionice, nakon par stotina metara nailazi se na vertikalni odsjek stijene u kome su smještene dvije, po mjerama male pećine. Lokalitet je poznat kao Gornja ljestvača i nalazi se neposredno ispod grada Bobovca. Pećine su smještene jedna iznad druge, ali visoko u stijeni tako da im je danas pristup nemoguć bez posebne opreme. Na ulazu obje pećine primjećuju se tragovi zida. Donja pećina je arheološki istražena.Nisu nađeni nikakvi pokretni nalazi arheološke vrijednosti.[3] Imena tih dviju pećina kao da upućuju na način kako se prilazilo u zaštićeni prostor, a može se pretpostaviti da su nekakve ljestve ovdje postojale dugo vremena, pa ih je narod tako i zapamtio. Prema Pavi Anđeliću sve tri pećine su mogle biti stražarnice prema gradu Bobovcu. Anđelić se izgleda poveo za narodnom predajom po kojoj su branioci Bobovca pred navalom osmanske vojske na tom mjestu raspeli kože, zaustavili vodu, a onda potopili napadače. Za tu namjenu, međutim, negovori veličina objekta, a ni izgled zida. Kako je izgledala jedna stražarnica u pećini može se vidjeti u Gradskoj pećini u brdu Zaguljeno kod Ustiprače.[4]

Na drugačiju upotrebu upućuje i zapis francuskog putopisca Messieur de Clerval-a. On bilježi sljedeće: “…Anđeo Zvizdović dobio je od Mehmeda II čuveni ferman što se dan-danas čuva u Fojnici, a kojim je pobjednički sultan dozvolio katolicima održavanje njihova kulta. Ovaj Anđeo Zvizdović štovan je u Bosni kao svetac. Otišao je u jednu pećinu blizu Sutjeske gdje je, kako kažu, ostavši pustinjakom umro u dubokoj starosti. Drugi tvrde da je umro u Fojnici gdje je i ukopan.”[5]                                                                                                                                                            

Hajdučka pećina na planini Osmači

Pećina se nalazi ispod okomitog stjenovitog masiva zvanog Bijele stijene. To je jednostavni pećinski kanal dužine oko 20 m. Ispred ulaza se nalazi manja zaravan dužine 7-8 metara i širine oko metar koji je prirodno zaštićen stijenama koje se dižu iznad ulaza. Ispred ulaza je nađeno nekoliko ulomaka prahistorijske keramike približno vremenski određenih u bronzano doba, te jedna kremena alatka sa nešto retuša. Na stijenama koje se pružaju na lijevu stranu od ulaza u pećinu primjećuju se tragovi čađi. Uz tu pećinu moglo bi se vezati isposništvo Silvestera Stanivukovića.[6] Njega u jednom preglednom radu o prepisivačima spominje Z. Kajmaković.[7] On je vjerovatno, kao isposnik, 1750. godine prepisao Aleksandridu “pod visokom stijenom na planini Osmači kod Banjaluke”. Za Stanivukovića se zna da je bio jeromonah manastira Gomionica. Iako raspoloživa pisana djela koja govore o ovom manastiru ništa ne kažu o nekim gomioničkim isposnicima mislim,[8]da ipak mjesto “pod visokom stijenom” treba shvatiti uvjetno, i isposnicu smjestiti u Hajdučku pećinu.                      

Divovac Pećina                                                                                                                                                                                                                              

Divovac nalazi se u kanjonu Jadra zapadno od Srebrenice. Ulaz je okrenut istoku. I ta pećina je vrlo teško uočljiva. Pristup je težak, jedino uz pomoć posebne opreme. U stijeni pored otvora vide se tragovi neke usječene staze koja je u prošlo vrijeme mogla nositi neku drvenu konstrukciju.[9] Sam ulaz u pećinu je pregrađen zidom. Unutrašnjost pećine je samo letimično pretražena. Nađen je veliki broj ulomaka od zemljanih posuda svojstvenih za srednji vijek. Način na koji se prilazilo pećini i koji upućuje na pristup pećinama u isposnicama u Meteorima u Grčkoj govori da je i ova pećina prije bila utočište isposnika negoli sklonište za sklanjanje naroda u nesigurnim vremenima.                                       

Zavala Pravoslavni manastir                                                                                                                     

Zavala u Popovu polju je prizidan na pećinu i skoro polovina zgrade nalazi se pod kamenim svodom.[10] Pećina na koju je prizidan je djelimično vještački obrađivana. Nema podataka o tragovima nekog ranijeg kulta na tom mjestu budući da su kulturni slojevi prekriveni gradnjom. Nedaleko od manastira Zavala nalazi se pećina Vjetrenica sa mogućim tragovima srednjovjekovne hiže. Vrijeme gradnje manastira nije poznato. Na manastirskom pečatu nalazi se godina 1271., ali to ne mora značiti i njegovu starost jer je poznato da su mnoga crkveni posani spisi krivotvoreni radi dobijanja olakšica i prava na posjede. Sadašnje zgrade (a i neke manastirske knjige) potječu iz XVI i XVII stoljeća.[11]Neki dijelovi kompleksa uređeni su i kao isposničke ćelije (vidi fotografiju).                                                                                                                          

Pećina iznad Jezerca

Pećina se nalazi nedaleko od crkve u Dobrunu, u guduri Jezero potoka.Vjerovatno je služila kao isposnička ćelija. Jedna obližnja stijena nosi naziv ćelije.[12]

Pećina u Orlini

I ta se pećina nalazi nedaleko od crkve u Dobrunu.[13]  Sastoji se od dvije prostorije, jedna iznad druge, koje su međusobno spojene vještačkim četvrtastim otvorom. Pored tog otvora primjećuju se i drugi radovi u kamenu koji pokazuju da je pećina kroz duži vremenski period služila kao obitavalište. Pristup iz jedne u drugu prostoriju bio je moguć samo pomoću dugačkih drvenih ljestvi. Bez ljestvi se nije moglo pristupini ni donjoj pećini. Položaj, pristup i blizina crkve u Dobrunu upućuju na pomisao da je i ta pećina služila kao isposnica. Radi se o pećinskom sistemu na više etaža od kojih su neki hidrološki još uvijek aktivni. Za našu temu zanimljiv je jedan od ulaza koji je u sadašnji oblik – vrlo pravilan i sveden na luk, bez sumnje doveden djelovanjem čovjeka. Oblik ulaza upućuje na postojanje nekih drvenih vrata u prvotnoj namjeni. Nepostojanje bilo kakvog kamenog zida upućuje da se prije radi o ispodnici negoli o nekom refugiju ili fortifikaciji. Vrelo potoka Krupa, po kome je i selo dobilo ime, nalazi se oko 4 km sjeveroistočno od Gornjeg Vakufa.                                                                                                                                                                                                       

Pećine u okolici Stoca

Oko ovog grada postoji više zazidanih pećina: Pavlovača i Kurječa u Dabrici, Ahara i Žagrica u dolini Bregave.[14] Uglavnom su slabo istražene. Kao isposnice mogle su služiti Kurječa i Ahara. Njihovi zidovi čini se da su srednjovjekovni. I jedan lokalitet u dolini Bregave, uzvodno od Stoca nosi naziv “ćelije”.[15]     

Pećina iznad Travnika

Tu pećinu spominje samo posredno franjevac Jako Baltić[16] u svom ljetopisu, kao boravište jednog derviša koji se tu sigurno povukao u osamu. Nikakvih drugih činjenica o toj pećini nema. Baltić opisuje događaje iz vremena 1754-1882. godina, a spomenuti događaj je iz 1847. godine. Iznad Travnika se nalaze dvije pećine, Orlovača ili Velika peća i Mala peća.[17]  Orlovača je zapravo veliki abri sa mjerama 15 x 20 metara. U unutrašnjosti, kao i na siparu ispod pećine, nađeno je više ulomaka zemljanog suđa prethistorijske starosti. Prilaz pećini je veoma težak i po svemu ova pećina teško da je mogla biti ona koju spominje Baltić. Mala peća se nalazi kojih dvadesetak minuta od gornjih zidina starog grada, na mjestu odakle se ima odličan pogled na grad i prilaz gradu sa istoka. To je manja pećina koju čini samo jedan uski hodnik dužine 20 m i visine oko 1 metar. Samo na ulaznom dijelu strop se podiže pa je tu moguće boraviti. Pećina je suha i kroz duže vrijeme je služila kao skloniše ili čak boravište jer su zidovi ulaznog dijela potpuno crni od čađi. Na nekim mjestima preko čađi se nataložila siga znatne debljine što govori o starosti čađi a samim tim i o vremenu korišćenja pećine. Gotovo je sigurno da je Mala pećina bila mjesto derviškog osamljivanja.                                                                                                                                                                                                                                                                 

Pećina ispod Šehove korije u Sarajevu

I o ovoj pećini se zna vrlo malo. Hadžijahić navodi da su u njoj derviši provodili erbein,[18] osamljivanje u trajanju od 40 dana.[19]Ta pećina bila je dio sufijske cjeline u koju ulaze Tekija na Bentbaši, Šehova korija, vrelo Ebu-Hajat na putu između njih, turbe i čardak na Šehovoj koriji, te tvrđava Hodidjed. Nakon posljednjih istraživanja svetog podzemlja možda ovu cjelinu treba proširiti sa još nekoliko objekata. Naime, preko puta Pećine ispod Šehove korije (preko rijeke Miljacke) nalazi se stijena Orlovača (danas poznata kao alpinističko vježbalište). Na karti 1:5.000 dio te stijene, i to onaj dio koji je okrenut rijeci Mošćanici, nosi vrlo karakterističan naziv Šehovica. U tom dijelu danas se nalazi jedna pećina koja je zatvorena željeznim vratima i koja je pretvorena u skladište civilne zaštite. Ulaz u pećinu je po mjerama kao i onaj u Pećini ispod Šehove korije. Izgled unutrašnjosti nije poznat. Pored ove pećine, na samom ušću Mošćanice u Miljacku, gdje je nekad bila Da Rivina kafana u stijeni se nalazi tipični vještački podzemni objekat (u cjelini obložen ciglom kako se to radilo u vrijeme na prijelazu iz XIX u XX st.). Iz optike isposničkih kolonija za pretpostaviti je da je i taj vještački objekat nastao od prirodne pećine ili pećine slične ranije spomenutim koja je pripadala ovom kompleksu, a koju je Da Riva proširio i iskoristio za “ice house” svoje kafane.  

Kuija

Ta vještačka podzemna prostorija nalazi se uz desnu stranu ulaza u Behram-efendijinu džamiju u Novoseliji, starom dijelu Banje Luke.[20]Pristupa joj se niz pet kamenih stepenica. Skoro cijelom visinom je ukopana u zemlju, tek bačvasti svod jedva da viri iz zemlje. Skromnih je mjera, dužine 3,10 m, širine 1,60m i visine 1,90m u tjemenu svoda. Uz jugoistočni zid nalazi se dozidani dio u kojem je mala niša oblikovana kupasto, ali dosta plitko i koja predstavlja mihrab. Sa lijeve i desne strane nalaze se dvije police na kojima su mogle stajati svijeće, knjige ili levhe. Iznad mihraba je mali prozor. Kuija se kao i džamija vezuje za Behram-efendiju za koga je u narodu ostala predaja da je bio vrlo učen i uvjeren čovjek. U Kuiji je provodio vrijeme u ibadetu. Zanimljivo je da se na drugoj strani, također uz džamiju, nalazi turbe Bahram-efendije, građeno, slično kao i Kuija od grubo pritesanog kamena. I tu se očito radi o “hramu i grebu” kakvih je nekoliko bilo u srednjovjekovnom sakralnom životu na području Bosne i Hercegovine među pripadnicima Crkve bosanske. Prema jednom zapisu na zidu, Behram-efendijina džamija je nastala prije 1637. godine.                                                                                 

Jama u Sofi hadži Mehmed-pašinojdžamiji

Ovu jamu spominje M. Garčević u kraćem tekstu pod naslovom – Sofi hadži Mehmed-pašina džamija. On piše: “Među najstarije banjalučke džamije spada i Sofi hadži Mehmed pašina džamija koja se nalazi u Gornjem Šeheru, na desnoj obali Vrbasa. Kako se može vidjeti iz pisanih spomenica, ova džamija bila je arhitektonski savršena. Ali je medjutim te džamije nestalo, a kasnije 1779. godine je sagrađena na istom mjestu druga, današnja, džamija, koja nije ni slika ni prilika one prijašnje. Pri ulazu u ovoj džamiji postoji i danas 1 metar u kvadrat jedna jama, po pričanju, gdje se je Mehmed-paša po nekada u njoj Bogu molio. Zbog ove jame i danas neki onu džamiju nazivaju Jama džamija.“[21] Čini se da je i to jedan sveti prostor veoma sličan Kuiji pored Behram-efendijine džamije u Banjoj Luci.                                                                       

Hajdučka pećina kod Čuda Selo

Čude se nalazi desetak kilometara istočno od Olova. Iznad sela, visoko u stijeni Sokolovača, na oko 900 m nadmorske visine smještena je pećina. Pristup je veoma težak, a na nekim mjestima i opasan. Ulaz u pećinu je prilično zaklonjen tako da ju je bez mještana teško naći. Osim naziva u narodu se nije sačuvala nikakva predaja koja bi više govorila o pećini. Pećina nije velika, dugačka je svega 18 m, a široka gotovo cijelom dužinom oko 2 m. Visina na ulazu je oko 12, a na kraju oko 4 metra. Ulaz pećine je okrenut jugu. Cijelom dužinom tlo je pokriveno zemljom, a na ulazu se nalazi mali talus koji nije dozvolio da naslage u pećini zajedno sa kulturnim ostacima budu isprani. Zahvaljujući tome na samoj površini nađeno je nekoliko ulomaka srednjovjekovne keramike. Ono što je posebno zanimljivo u toj pećini jesu tragovi građevinske djelatnosti.[22]Naime, cijelom dužinom, na obje strane se primjećuju vještački napravljena udubljenja, izvedena vrlo vješto, a koja su služila za postavljanje greda. Udubljenja se nalaze na više razina, cijelom dužinom, približno na svaka dva metra visine. Najniža razina je uz samo dno pećine, a najviša na oko 10 metara visine, što govori da se radilo o građevini koja je imala pet spratova. Pored tih usjeka primjećuju se i usjeci koji su vjerovatno nosili stepeništa sa jednog sprata na drugi. Mada se pećina zove Hajdučka, gotovo je sigurno da se radi o isposničkoj eremitaži. Toj pretpostavci ide u prilog postojanost gradnje (drvena konstrukcija) i veličina zahvata, što nije svojstveno hajdučkim pećinama (Novakova na Romaniji, Pašina iznad sela Turovi kod Trnova), nego je svojstvo mnogih isposničkih mjesta (Meteori u Grčkoj, isposnice u Kablarsko-ovčarskoj klisuri u Srbiji, Kaštela kod Fojnice). U prilog ovom tvrđenju ide i činjenica da se desetak kilometara odavde nalazi crkva Olovska Gospa uz koju je svojevremeno postojao i samostan, a veza samostana i isposnica je očita (Kaštela i samostan u Fojnici, Ljestvače i samostan u Kraljevoj Sutjesci, Divovac i samostan u Srebrenici).                                                                                                                                    

Pećine oko Kraljeve Sutjeske

U stijenama iznad samostana u Kraljevoj Sutjesci nalazi se 19 manjih pećina: p. Papa (pećina kod Stupa), p. Zabrđe, p. Šetnica, p. Vino (p. ispod Šetnice), Anđelovića peć, p. Okna, p. Radonja, p. Ljuba, Borska peć, Duga peć, p. Šulo, p. ispod Šule, p. Šulić, p. Mudo, p. Mudić, p. Tetka, p. Kolačić, Strašna peć i p. Strugovi.[23]  Već i samo ime jedne od njih, Anđelovića peć, upućuje na fra Anđela Zvizdovića. Možda se na ovu pećinu odnosi narodna predaja koju je zabilježio Messieur de Clerval.[24]I dijelovi Borske pećine u kojoj su do nedavno živjeli posljednji bosanski trogloditi Jozo i Lucija Ljubić su vještački (usječeni u konglomeratu) i po svom izgledu sliče ćelijama. Ljuba pećina ima vještački usječenu polukružnu klupu (stipadium) i jednu vrstu oltara. Ime pećine Radonje asocira na Radohnu krstjanina pisca Kulinove ploče.                                                                                         

Šehova tekija

Šehova pećina ili Šehova tekija nalazi se na obroncima brda Radogost sjeverozapadno od sela Radonići u zabačenom kraju podjednako daleko i od Vareša i od Visokog. Pećinu čine dvije prostorije umjetno oblikovane u polukrug. I dno prve i dno druge prostorije je umjetno poravnato. Sa lijeve strane prve prostorije nalazi se nekoliko uklesanih niša. Opisujući ovu pećinu Hadžijahić[25] navodi ostatke kamene pregrade i tragove vrata na južnom dijelu ulaza. I u vrijeme kada smo mi obišli ovo mjesto na prijelazu iz prve u drugu prostoriju nalazio je jedan kamen koji je očigledno služio za pridržavanje neke pregrade. Tragova vrata međutim nije bilo. S druge strane, niše, kako ih je prikazao Hadžijahić, ne odgovaraju stanju u pećini što se vidi i usporedbom crteža. Primijetili smo u drugoj prostoriji tragove isklesane kružne klupe (?), stipadija, što je svojstveno nekim kasnoantičkim crkvama u Bosni i Hercegovini, ali i nekim ćelijama u pećinama.[26] Uz pećinu se vezuje klanjanje i obavljanje derviškog zikra. Od poznatijih derviša koji su posljednji zijaretili pećinu su hafiz Muhamed ef. Lemeš (umro 1955.) i Salih Uzunalić (umro 1977.). Zbog teškog uspona do ove pećine nema masovnih zijareta, kao naprimjer, u Djevojačku pećinu kod Brateljevića. Hadžijahić smatra da je pećina prvotno služila nekom ranijem obredu i kao najprihvatljivije rješenje mu se čini da je to mjesto za “greb i hram”. Hram bi bio u prvom dijelu (nartex), a u drugom, acrosolium-u, na podu bi stajao greb, a iznad njega sto (mensa). Hram i greb bi pripadali Radohni krstjaninu koji je pisao poznatu Kulinovu ploču, a čije se ime sačuvalo i u imenu sela Radonići. Taj obred se uključuje i nastavlja u sufijsko predanje. Iako pisac dalje navodi “da se u njemu (pećini) nije mogao oblikovati mihrab koji bi bio orijentiran prema jugoistoku, kako to propisi zahtijevaju, već se prilikom klanjanja i zikra na podu i platou moraju molitvištu okrenuti leđa.”[27] Kako se vidi iz osnove pećine, njen ulaz je okrenut sjeveroistoku (a ne istoku kako tvrdi Hadžijahić), a postoji i uklesan mihrab. On je po obliku drugačiji od ostalih niša i pruža se sve do poda. Po svom obliku sliči na mihrab u Kuiji pored Behram ef. džamije u Banjoj Luci.[28]   Mihrab se nalazi na jugoistočnoj strani. Ostaje nejasan odgovor na pitanje da li su ostale niše nastale ranije ili u isto vrijeme kad i mihrab. Ako je pećina doista služila nekom ranijem obredu za što govori oblik prve i druge prostorije, niša izvedena u obliku mihraba nema nikakve svrhe. S druge strane postavlja se pitanje da li su ovakve niše poznate u nekom drugom islamskom svetištu. Ovdje treba upozoriti na dva mjesta. Jedan je spomenuta Kuija pored Behram ef. džamije u Novoseliji kod Banje Luke u kojoj je mihrab izveden tako da pored njega, i sa lijeve i sa desne strane, postoje dvije police koje mogu imati ulogu niše. Iznad mihraba nalazi se, čini se, prozor ili također, još jedna niša. Drugo mjesto je tekija u Vukeljićima. Tamo sam prilikom posljednjeg boravka napravio nacrt osnove građevine. Na kraju tekije postoji jedan izbačeni dio kojeg čine dvije male prostorije. U te prostorije moguće je ući iz semahane spuštajući se niz jednu stepenicu, a također i na posebna vrata. Desna prostorija je manja i ona ima ulogu hodnika. Lijeva je prostranija i dovoljna je samo za jednog ili dva čovjeka. Kako su mi rekli, to je omiljena šejhova soba. U toj prostoriji, na zidu koji je okrenut Kibli, dakle na zidu koji bi trebao imati mihrab, nalaze se također, dvije niše pravokutnog oblika, na vrhu lučno zasvođene. Po rasporedu su veoma slične onim u Šehovoj tekiji i Kuiji.[29] Dakle, slične niše postoje, pitanje je za šta su one mogle služiti. U vrijeme moje posjete tekiji u Vukeljićima niše su bile prazne. Jedno od rješenja su levhe u kojima se spominje Allah (na lijevoj strani) i Muhammed (na desnoj strani). U neposrednoj blizini Šehove tekije nalaze se još dva objekta koja su mogla biti u vezi sa Šehovom tekijom. Prvi objekat je mala pećina koja se nalazi na oko 100 metara od Šehove tekije i do koje se dolazi šumskim putem[30] (kao uostalom i do Šehove tekije). Sadašnji izgled pećine je, po svemu sudeći, rezultat čovjekove djelatnosti. Ulazni otvor ima mjere 1,5 x 1 metar i nalazi se na oko 3 metra od dna stijene. Unutrašnjost nije detaljnije istraživana. Drugi objekat je mali abri smješten kojih dvadesetak metara na desnu stranu od Šehove tekije. Od Šehove tekije do njega vodi jedva primijetna staza. To je, prema onom što se danas da vidjeti, u potpunosti vještački objekat. Plan objekta i mjere mogu se vidjeti na crtežu, a strop je blago zasvođen.[31]Čini se da je na strani prema padini nekad bio zid koji je zatvarao prostoriju. Da li se ispod niskog talusa kriju njegovi ostaci teško je reći. Moguće je također, da u ovaj kompleks isposnica treba ubrojati i pećinu koja se nalazi odmah pokraj puta što vodi od sela Striježevo prema Pajtovu hanu u dolini Stavnje.                                      

Crvena stijena u Radonjićkoj rijeci

Crvena stijena je stjenoviti masiv na sastavu Katinog potoka i Radonićke rijeke u kome se, na različitim visinama, nalaze tri manje vještačke pećine. Dvije gornje pećine imaju gotovo istovjetne međusobne odnose (usmjerenost, položaj stijene, neposredna okolina) kao što imaju pećine Gornja ljestvača. Milenko Filipović[32] spominje Crvenu stijenu za koju navodi narodno predanje po kojem su u Crvenoj stijeni navodno živjela dva Arapina koji su sahranjeni jedan u turbetu u Podvincima, a jedan 20 minuta hoda uz Radonićku rijeku, u turbetu na Arapovcu. Hadžijahić misli da je Crvena stijena drugi naziv za Šehovu tekiju.[33] Posljedna istraživanja na ovom lokalitetu kojom prilikom je grupa speleologa ušla u Srednju pećinu[34] pokazuju da se radi o tipičnoj isposnici. Njene mjere su približno 2 m širina, 3 m dužina i oko 2 metra visina. Pored ulaza u pećinu postoji rupa kroz vanjsku stijenu koja je služila kao sidrište za, vjerovatno, stepenice koje su visile na užetu (slično kao u Meteorima). Pored toga, u neko za sada nepoznato vrijeme, u isposnicu se ulazilo i preko drvenih stepenica koje su se oslanjale na noseće horizontalne grede. Od drvene konstrukcije nije ostalo ništa osim rupa u stijeni ali ipak dovoljno da omogući rekonstrukciju ulaza.[35] Prema tome, što se tiče Crvene stijene, može se, s jedne strane, govoriti o tipičnim kršćanskim isposnicama i narodnoj predaji koja ih vezuje za islamsku tradiciju i, s druge strane, dva načina ulaska u pećine, vjerovatno u dva različita vremenska perioda. Da li se može govoriti samo o nastavku tradicije svetog mjesta kao takvog ili o bosanskim kršćanima koji, bilo kao pojedinci, bilo kao redovi ili bratovštine, u perenijalnim sadržajima vlastitog kršćanstva i nadolazećeg sufijskog predanja nalaze iste istine, pa onda i ostaju u istim prostorima, mi sada možemo samo nagađati.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          

Kozlogradske stijene

To mjesto se nalazi južno od Foče, u veoma nepristupačnom kraju, nedaleko od sela Kunovo. U četrdesetak metara dugoj okomitoj litici nalazi se nekoliko polupećina na čijim zidovima su crvenom bojom iscrtani različiti prikazi. Moguće je prepoznati ljudsku glavu predstavljenu ustima, očima i crtom preko čela, uvojnice i stabljiku sa grančicama na čijim se krajevima nalazi po jedan cvijet. Na dnu stabljike nalazi se krug sa laticama slično suncokretu (ili suncu?). Treba svakako spomenuti i jednu malu umjetnu nišu bez tragova crteža. O crtežima na ovom mjestu neće biti govora. O njima je svoje mišljenje dao Basler u radovima o pećinskoj umjetnosti u BiH.[36] Za nas je ovdje od interesa blizina sela Kunovo i postojanje male vještačke niše. Iz sela Kunovo potiče poznati Kunovski zapis,[37] kojeg su iza sebe ostavili “kriptobogumili” (izraz koji je upotrijebio Hadžijahić) koji su prakticirali neke oblike kulta heretičke “Crkve bosanske” sve do u kasni srednji vijek.[38] Ne zna se kako su izgledale pojedine pećine koje spominje Basler, a ni izgled umjetne niše, ali se niše nalaze se u pećini Šehova tekija kod Vareša, ćeliji u selu Rataji kod Miljevine i Katakombama u Jajcu. Njihova namjena je bila ili za čuvanje knjiga ili kao osarium (mjesto za čuvanje kostiju). Hadžijahić misli da su se u nišama mogle držati upaljene svijeće.[39] Prava je šteta što nema više podataka o položaju i izgledu te niše, budući da, kako je već rečeno, jedna od niša u Šehovoj tekiji predstavlja mihrab. I ćelija u Ratajima i Katakombe u Jajcu se vezuju uz pripadnike “Crkve bosanske” kao njihove “hiže”, to jest, kao jedna vrsta hrama. Katakombe u Jajcu su isklesane za velikog vojvodu bosanskog Hrvoja koji je bio pripadnik “Crkve bosanske”. Zato nema razloga da i u jednoj od pećina u Kozlogradskim stijenama ne smjestimo ješ jednu hižu koja je, u promjenjenim uvjetima i mnogo godina nakon što su pripadnici Crkve bosanske prihvatili islam, imala svoju ulogu. Naravno, nakon otkrića neke vrste isposničkih kolonija u Katinom potoku i oko Kraljeve Sutjeske možda se može govoriti i o još jednoj koloniji isposnica u Kozlogradskim stijenama.                                                                                                                                                                                                                  

Ćelija u Rataju

O ćeliji u Rataju pisali su Čokić[40], Vego[41] i Palavestra.[42]Ćelija je uklesana u živoj stijeni. Njen izgled prikazan je na slikama. Prema obliku luka u akrosolu ona je iz vremena gotike. Vego je pročitao i godinu u zapisu iznad ulaza: 1492., a također i ime: Radoja ili Radonja. Ćelija je kasnije služila kao tekija, a uz samu stijenu je kasnije napravljena džamija. Hadžijahić smatra da i to mjesto ima svojstvo cjeline “greb i hram” kakvi su po njegovu mišljenju Katakombe u Jajcu, Šehova tekija, pećina u Kozlogradskim stijenama. Ono što svakako treba istaći jest trajanje svetog mjesta jer je ćelija kasnije služila kao tekija, a uz stijenu je dograđena džamija. Ostaci njenih zidova bili su vidljivi sve do skora (u vrijeme Palavestrina istraživanja).

Grobni hram na Prilepu

Slično ćeliji u Rataju, i na starom gradu Prilepu, koji je samo 4 km udaljen od Rataja, se nalazi grobni hram.[43]I on je izdubljen u živoj stijeni ispod glavne kule tvrđave. Jedan dio svoda je ozidan kamenom. Kao i u Rataju i ovdje se nalazi polukružna niša ispod koje se nalazi grob. Nisam pregledao ovaj lokalitet ali možda se i ovdje radi o ćeliji.                                                                                                                                               

Kaštela

Kaštela se nalaze 11 km sjeverozapadno od Fojnice. Na kartama je mjesto označeno kao “Stari grad kaštela”. V. Palavestra, koji je posljednji istraživao to mjesto, je vidio samo dvije zazidane prostorije.[44] Katzer koji je Kaštela posjetio 1905. godine zabilježio je da se tu nalazi nekoliko prostorija sa nekoliko spratova.[45] Za Kaštela se u narodu sačuvalo predanje o fratrima koji su se tu sklonili pred turskom navalom. Drugo predanje govori da je fra Anđel Zvizdović, nakon što je od sultana Fatiha primio ferman i plašt, otišao u Kaštela i tu u samoći proveo ostatak života kao isposnik. Predanje o darovanom ogrtaču čini se da i ovdje prekriva jednu drugu, mnogo stariju, čak pretkršćansku tradiciju. Ogrtačem se, pri čemu treba imati na umu da i sam ogrtač po svom vanjskom obliku ima izgled pećine,[46]daje na neki način jamstvo da je ta pećina sveto mjesto. Uvođenje fra Anđela Zvizdovića u predanje je, da tako kažem, uobičajeni postupak za prevođenje paganskih svetilišta u kršćanska još od pape Grgura I. S druge strane, A. Zvizdović je u Bosni štovan kao svetac i njegovo vezivanje u navedenom predanju baš za ovu pećinu, a ne za samostan u Fojnici, pokazuje da je pećina “svetiji” prostor od samostana. I ovdje se valja prisjetiti vjerovanja “kršćana bosanskih” po kome Previšnji ne počiva u zgradama pravljenim ljudskom rukom, a koje bilježi sv. Jakov od Marke (djelovao u Bosni u Tvrtkovo vrijeme). Ta, na neki način posebna svetost pećine, čini se da Kaštela vezuje uz tekiju u Vukeljićima.

Nekoliko činjenica govori u prilog takvoj pretpostavci:

 – Cijeli kraj uz rijeku Kozicu je naseljen muslimanskim stanovništvom. Po vjerovanju stanovnika prije osnivanja tekije u taj kraj nije bio naseljen.     

 -Tekija u Vukeljićima je, kad se pogleda osnova njenih starih temelja, čini se sagrađena na temeljima jedne od “hiža” i da je u trajanju svetog mjesta na njenim temeljima sagrađena tekija. Tome ne protivriječi predaja po kojoj je prvi osnivač tekije u Vukeljićima u to mjesto došao pravo iz Istanbula po nalogu svog šejha, dakle na tačno određeno mjesto, na mjesto čija svetost, jer se radi o “hiži”, ni na koji način nije sporna.             

 – Ispod Kaštela se nalazi mjesto koje se zove Jelenjača (jelen simbolizira duhovnu čistotu, krijepost, on je simbol svjetla). To je jedna stijena u obliku sofe, sa koje je šejh Husejn-baba, kako kazuje tradicija, spuštao tespih do u podnožje stijene (visina oko 10 m). U podnožju stijene također se nalazi pećina.[47] Napomenuo bih da se u blizini nalazi još jedno mjesto koje se vezuje za šejha Husejn-babu. To je opet na neki način pećina, raspukla stijena, mjesto “Šehove kace” na rijeci Kozici. Tu je šejh vršio zikr, a spominje se i neki natpis uklesan u stijenu koji je na nepristupačnom mjestu i koji još niko “od običnog svijeta” nije pročitao.[48] I u sklopu tekije u Vukeljićima čini se da je jedna prostorija imala ulogu pećine za osamljivanje.

 

*** Vidi se, dakle, da je jedna vrsta isposništva ili osamljivanja bila prisutna kod sve tri glavne konfesije u Bosni i Hercegovini. Već samo ta činjenica daje jednu potpuno novu dimenziju vjerskoj doktrini katoličanstva, pravoslavlja i islama u našim krajevima.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        

Na osnovu poznatih i ovdje iznijetih činjenica (izgled, topografija, sadržaj) može se donijeti nekoliko zaključaka:

1. Postoje “samostalne” isposničke ćelije od kojih neke narodno predanje vezuje za konkretne historijske ličnosti (Zvizdović, Stanivuković).           
2. Postoje pećine za osamljivanje derviša (Mala peća, Pećina ispod Šehove korije). Tamo gdje nema prirodnih pećina prave se vještačke (Kuija, Jama džamija)

 3.Neka od mjesta, kao što su pećina Šehova tekija, ćelije u Crvenoj stijeni, Kaštela, ćelija u Rataju, imaju kontinuitet “svetih mjesta” za osamljivanje. Nakon kršćana ta mjesta nastavljaju koristiti muslimani, vjerovatno pripadnici nekog derviškog reda.

4. Zaključak koji se može izvesti već i na osnovu same topografije je da postoji izvjesno grupiranje isposničkih pećina, neka vrsta lokalnih zajednica. Tako se može reći da imamo isposničke kolonije oko Kraljeve Sutjeske (Gornja i Donja Ljestvača, Anđelovića peć, …), u Katinom potoku (isposnice u Crvenoj stijeni, Šehova tekija, pećine oko Šehove tekije), Kozlogradske stijene, pećine oko Šehove korije (bolje reći oko tekije na Bentbaši), Zahor kod Fojnice, Kozlogradske stijene, Dobrun …  

Naravno, pored zaključaka može se postaviti i nekoliko pitanja:                                                    

 – Kakav karakter kao sakralni objekti imaju Šehova tekija, Hajdučka pećina, Kaštela, i u kakvom su odnosu ovi objekti i okolne isposnice (ćelije)? 

 –  Kakva je veza franjevačkih samostana i isposnica (ćelija)?                                                                         

 – Da li franjevački samostani prethode isposničkim kolonijama ili su isposnice nastale prije franjevačkih samostana?

 – Pripadnici kojih redova su nastanjivali ćelije?                                                                 

 – U kom vremenu su bile aktivne ove ćelije? 

Odgovore na ova pitanja mogu dati samo buduća istraživanja.   

IZVOR: Znakovi vremena br. 7 – 8.                                                                                                               

http://www.ibn-sina.net