Tesavuf i sufije u periodu Omejada i Abasida

Autor: Muharem Omerdić

---

Kur'ansko-sunnetskim određenjima musliman je dužan biti u stalnom duhovnom i intelektualnom razvoju provodeći onu praksu koja je naglašena kao obaveza i drugu, dobrovoljnu, jer doprinosi efikasnijem i bržem dolaženju do željenog cilja.

Islam je utemeljen, a mislima usredotočen vjerovanju u Allaha, Poslanika, Objavu i svega onoga što proističe iz nje i ono što predstavlja uputstvo za življenje, pokazano kroz praksu i primjenu Poslanika i njegovih drugova.

Islamski zahtjevi su svojevrstan vid težnje usavršavanju vjernika, naravno u mjerama ljudskih snaga i mogućnosti, kroz dosljedno vjerovanje, praksu i zdravo mišljenje.

Na planu utvrđivanja vlastitog uvjerenja i vjerovanja već u Poslanikovo doba neki su ashabi aktivnije od drugih činili određene pobožne radnje koje su im bile posebno prirasle za srce. Jedni su neprekidno učili Kur'an ili pojedine njegove dijelove, drugi su konstantno opetovali neke pobožne riječi (zikr), treći su bdjeli noći provodeći ih u dobrovoljnom ibadetu ili meditiranju, četvrti su krotili svoje strasti dobrovoljnim postom itd. Ovo je bio pokušaj da se postigne i dostigne Poslanikov primjer, bar u nekim elementima i da se, u što većoj mjeri, vlastita praksa usaglasi sa njegovom. Ovo dokazuje njihovu ljubav i privrženost islamu u cjelini. Ashabima se nije moglo prigovoriti da pretjeruju i da svojom praksom izlaze izvan okvira učenja Šerijata. Njihova aktivnost se odvijala na terenu praktičnog sa neznatnim elementima teoretisanja i to samo u onim pitanjima koja nisu trpjela odlaganje i za čijim odgovorima je postojala nužna potreba.

Teoretičari i historičari tesavufske nauke su utvrdili da su neki Poslanikovi drugovi bili preteče u tesavufu, na osnovu nekih njihovih sklonosti i djela koja su kasnije sufije uzeli kao izričitu praksu. U tom smislu se ističe ashab Ebu Derda’ (u. 32/652) koji je zagovarao zuhd (aktivnu pobožnost) kao put kojim Bog uvodi mudrost u srce čovjeka. On je oko sebe okupio brojne pobožnjake i odgojio čitavu plejadu medinskih zahida. Zagovarao je ljubav prema Bogu, žrtvovanje u ime Njega, praktikovao post i borio se protiv surovosti i tvrdoće srca. Uživao je u osmaljivanju i povlačenju u džamiju, otvoreno kritikovao profitere na Muavijinom dvoru itd. Elemente tesavufske duhovnosti pronašli su i kod Huzejfeta (u. 37/657), zatim ‘Imrana Huzaija (u. 52/672) i dr.

Žorž Anavati smatra da su oni utrli put i pripremili teren za dolazak Hasana el-Basrija, dok Gardet ističe da su se u početku presijecale dvije tradicije: tradicija Poslanika i njegovih drugova i tradicija tesavufu sklone sredine…

Halife omejadskog perioda su dopustili širenje luksuza i uživanja, kako na svojim dvorovima tako isto kod dvorskih uglednika i drugih bogatijih muslimana. Na takav novi stil života dolazi snažna reakcija od živih ashaba i mnogih tabi'ina, a naročito izrazito pobožnih i od sjaja ovog svijeta povučenih ljudi. Oni su otvoreno kritikovali takav stil života u tome vidjevši tendenciju udaljavanja od puta i prakse Poslanika i neautentičnosti primjene islamskog učenja. Ne mogavši znatno doprinijeti mijenjanju stečenih navika kod halifa i drugih, djelimično ili potpuno su se povlačili iz javnog žiovota baveći se naglašenom pobožnošću (zuhdom). Učeniji tabi'ini su formirali katedre u džamijama gdje su održavali predavanja narodu podučavajući ih autentičnom duhu islama. Te pobožne jedinke su nazivane zuhhad i ‘ubbad. Ovakav odnos prema gornjim slojevima tadašnjeg društva je bio svojevrstan protest zbog zaobilaženja prakse Poslanika i njegovih ashaba.

Hasan el-Basri je jedna od najistaknutijih ličnosti ovog perioda. Svrstavaju ga u one ličnosti koje šire i produbljuju „duhovnost etičke motivacije“. Daje nove elemente u obogaćivanju islamske duhovnosti uopšte i vrši snažan uticaj na kasnije sufije i na ukupni razvoj tesavufa. Prema mnogim autorima on je u pravom smislu utemeljitelj sufijske prakse, a njegove izreke, maksime i mišljenja imaju nesumnjivu snagu autoriteta. On i više njegovih savremenika principijelno su se držali kur'anskih odredbi i Poslanikove prakse, tako da možemo bez dvoumljenja odbaciti stavove onih koji kažu da su ovi ljudi i naučnici, bili prvi novatori koji su dali povoda nasljednicima za drastična prekoračenja na planu misli i prakse u tesavufu na štetu autentičnog islamskog učenja i njegove primjene.

Teufik ‘Ajjad ocjenjuje da je islamski tesavuf u suštini vjera oslobođena nekih formalnih neelementarnih određenja iako su pojedini fakihi i kadije neke velikane tesavufa optužili za herezu i sudili im kao otpadnicima. Filozofija tesavufa otkriva tajne ljudske duše i suštinu stvaranja i postojanja ali ne putem logike i filozofske  kontemplacije već izrazito novim putem i metodom, prije svega inspiracijom od Apsoluta (kešf), što je iznad racionalnih spoznaja i intelektualnih moći. O ovim dosezanjima duha sufija govorili su i pisali mnogi predstavnici tesavufskih škola. Takođe je poezija sufija biserna stranica književnosti, gdje se govori o uzvišenim ciljevima čovjekove ljubavi, želje, straha i strepnje, upute i težnje, odlaska i susreta, nade i bola…[1]

Ono što se na Zapadu zove „muslimanska mistika“ to je tesavuf ili u evropeiziranom obliku sufizam.

U početku je tesavuf označavao način života sufija, da bi se pod tim izrazom kasnije podrazumijevao čitav sistem mišljenja, ideja, učenje, praksa i sve drugo što je bilo u vezi sa sufijama i karakterisalo tesavuf.

Po mišljenju Filipa Hitija, sufije su u početku provodili asketski život sličan životu kršćanskih monaha. Međutim, u toku II stoljeća po Hidžri i dalje, tesavuf se razvio u jedan sinkretički pokret koji je ‘usisao’ mnoge elemente hrišćanstva, neoplatonizma, gnosticizma i budizma, i prošao kroz mističke, teozofske i panteističke etape.[2]

Navedeno mišljenje ne zauzima samo spomenuti autor, nego i više drugih kao: Gardet, Nicholson, Asin Palacios i dr. Također se porijeklom i spoljnim uticajima na tesavuf bave brojni islamski istraživači. Tako Ahmed Teufik ‘Ajjad drži da je pod uticajem kršćanstva i helenističkih ideja tesavuf postao mističan, a sufije ga počinju smatrati emocionalnim sredstvom kojim se pročišćuje ljudska duša radi lakšeg spoznavanja Boga; cilj tog spoznavanja nije Božija nagrada nego „sjedinjenje s Njegovim bićem“; Bog je vječna ljepota, a čista ljubav vodi do Njega; put ljubavi (‘išk) postaje bitni element i osnov za sufiju zbog čega i ne traži više logičke sudove u svojim dokazivanjima na putu spoznaje vječne istine…[3]

Konstatacije o vezama tesavufa i kršćanskog monaštva daje jasne namjere protagonista ovakvog mišljenja. Poznata je Poslanikova izreka o čuvanju originalnosti islamskog duha (haliful-mušrikin). Ta je praksa neugledanja i nepovođenja nastavljena, što je, naravno, kod pobožnijih ljudi bilo energično izraženo. Neke sličnosti ne znače kopiranje i sl. niti moraju značiti prihvatanje stranog duha ili nadahnuća, kako to ističe i Gardet. Sufjan es-Sevri, poznati zahid, pravnik i naučnik, zabranjivao je odjeću sličnu odjeći monaha.

Tendencija o uticajima helenizma na tesavuf je također jaka zbog kojih je, veli se, tesavuf  prešao na teozofsko područje i usvojen princip da se prava spoznaja Boga postiže samo ekstazom.[4]

Iranski mislilac Kasim Gani navodi sedam teza o porijeklu tesavufa među kojima je i stav brojnih mislilaca da je tesavuf samosvojni razvoj unutar islama, ezoterizam i udubljivanje u unutrašnji sadržaj kur'anske objave i Poslanikovih izreka. Ovo je stav svih sufija odlučno odbacujući bilo koju tvrdnju ili tezu o spoljnim uticajima na nastanak i razvoj tesavufa.[5]

O tesavufu je moguće realno govoriti samo na relacijama njegovog svijeta – islama, jer je ponikao u islamu, ima islamske izvore  i praktikovan je od najpobožnijih muslimana.

Taha ‘Abdulbaki Surur smatra sve one koji tesavufu daju neislamsko porijeklo nasrtljivcima koji nisu shvatili niti razumjeli tesavuf i njegov duh: „Tesavuf nije mrtvilo i bijeg od stvarnosti, kako to oni navode. On nije ekspresija malaksalosti i nemoći, niti je prionuo za zemlju, kako to oni tvrde. Tesavuf nije oslanjanje na drugog, ništavnost i zadovoljavanje sa poniznosti, jer da je tako, njegov sljedbenik ne bi bio ni musliman, ni pobožnjak niti kakav duhovnik. Uistinu, tesavuf je moć, hrabrost i otvorenost. On znači podizanje života na veći stupanj, uzdizanje ljudskog statusa na još uzvišenije i veličanstvenije norme… Oni koji napadaju tesavuf ako ne vide u njemu ono što mi vidimo: potencijalnu snagu i aktivnog inspiratora, definišući ga kao labav pokret koji se zadovoljava askezom, ibadetom, borbom protiv animalnih poriva, zbog čega se, i na osnovi toga, izvrgavaju ruglu oni koji njeguju ljubav, koji u svemu postojećem vide smisao tesbiha, smisao vjerovanja koje poziva jednoći Boga, značenju suptilne čežnje i poučavanju morala…“[6]

Ibn Haldun (1332–1406) u Mukaddimi navodi da je tesavuf šerijatska disciplina (‘ilmun min ‘ulumi eš-šer'ijje), a njene nosioce, simpatizere i zagovornike naziva ljudima od nastojanja i truda (ehlul-mudžahede).[7]

Kod svih je sufija uslov ispravnosti učenja i prakse utemeljenost na Kur'anu i Sunnetu, da se praktikuju vjerske dužnosti itd. Razlika je u putevima prilaza i tumačenja nekih islamskih normi.

Ebu Džafer en-Nejsaburi, sufija iz X vijeka, veli: „Tesavuf je u cijelosti stil ponašanja, jer svako vrijeme ima svoj stil, svaka situacija i mjesto svoj stav. Ko se bude pridržavao i shvatio te zakonitosti postigao je ljudsko savršenstvo…“[8]

Tesavuf je duhovna pojava u islamu izvanrednog značaja. Ona je plod duhovne poruke Poslanika, nastojanje da se ona vlastitim iskustvom ponovo doživi, preko samosagledavanja sadržaja kur'anske objave.[9] Tesavuf je neoborivi dokaz postojanja aktivnog življenja unutar islamske misli, ili kao što kaže Ričard Gramlih, neoborivi dokaz postojanja duhovnog islama.

Ako prihvatimo da su ashabi Ebu Derda’, Ebu Zerr, Huzejfe i ‘Imran Huza'i bili prvi praktični učitelji i preteče u tesavufu, onda možemo dalje od njih pratiti kroz 89 godina omejadskog perioda nekoliko ličnosti koje su nastavile njihovu praksu i način života kao što su bili: Zejnul-‘Abidin, Hasan el-Basri, Ibn Sirin, Sabik el-Berberi, Ebu Hazim, Malik ibn Dinar i dr., koji su se natjecali u raznim vrstama pobožnih djela izabirajući težak asketski život, ne obezvrijeđujući ni vrijednost drugih djela, kao što je kasnije govorio Ibn ‘Ataullah es-Sekenderi: „Svako dobro djelo je oda Allahu, pa je pravnik onaj koji čini zikr Allahu, zatim učitelj, muftija, čovjek koji razmišlja o Allahovoj veličini, o Njegovim zakonima na Zemlji i nebesima, zatim, Allahu je zahvalan, onaj ko se drži Njegovih zapovijedi, a kloni se onoga što je On zabranio. Zikr se čini jezikom, dušom, udovima, javno i tajno. Savršen je onaj zikr u kome su svi ovi elementi zastupljeni.“[10]

Navedene ličnosti su se izdvajale od ostalih muslimana po intezitetu svoje pobožnosti i zuhda. To je bila njihova odlika. Inače, zuhd je, shvaćen u pravom smilu te riječi: obilježje islamskog puta i njegove stvarne suštinske duhovnosti. To je prije svega prevladavanje vlastitih poriva i ustezanje od ovosvjetskog prestiža. Pobožnjake, zahide (zuhhad) omejadskog perioda resi primjena Poslanikove prakse, žive od vlastitog rada, a ne na račun drugih, baveći se podučavanjem drugih ljudi, vršeći pobožne radnje srazmjerno više od drugih svojih savremenika. Pored imena zuhhad i ‘ubbad kako smo spomenuli, nekad su ih nazivali bakini (oni koji rone suze iz pobožnosti) ili nussak (isposnici), da bi njima slični vremenom bili nazvani sufijama, kako kaže T. A. Surur i El-Kušejri.

Nema nikakve sumnje da su se zahidi prva dva stoljeća islamske ere vladali prema hadisu Poslanika u kome stoji: „Čovjek govori: ‘Imetak, imetak!’ Međutim, on od imetka ima samo troje: što pojede pa tog nestane, što obuče pa to iznosa, što podijeli pa mu se to vrati u vidu nagrade.'“ (Muslim, VII/211) Po ovom hadisu su uređivali svoj život posvećujući veću pažnju onom svijetu nego ovom, malo jedući, skromno se oblačeći i sve što su imali dijeleći, bojeći se smutnje i čeznući za Džennetom.[11]

„Životni put ove grupe egzistirao je kod prvih muslimana i njihovih velikana iz redova ashaba i generacije iza njih kao put istine i spasenja baziran na ustrajnosti i ibadetu i posvećivanju Bogu, a suprostavljanju lažnim ukrasima ovoga svijeta. Prihvaćena apstinencija odnosila se na uživanje, imetak i položaj… To je bilo općeprihvaćeno životno pravilo kod ashaba i prvih generacija. Kad se počev od drugog stoljeća pa na ovamo počelo okretati ovome svijetu i kad su ljudi počeli uživati u slasnom životu, našla se grupa onih koji su se okrenuli Allahu, poznati kao sufije“, veli Ibn Haldun.

Ovu grupu istaknutih vjernika omejadskog perioda karakteriše i naziv mesdžidijjuni (džamijski ljudi), koji su veći dio svog vremena provodili u džamijama. Takva jedna grupa ljudi je postojala u Basri oko Hasan el-Basrija i drugih ličnosti za koje je Taha el-Hadžeri rekao: „Mesdžidijjuni su kategorija pobožnih ljudi koji su uzeli džamiju kao trajno zborište po čemu su bili poznati i radi čega su dobili naziv. Bili su zaokupljeni različitim oblastima: pjesnici, naučnici i filozofi.“

Islamski enciklopedisti su Hasana el-Basrija učinili nesumnjivo najzaslužnijim čovjekom koji je ostavio „neizbrisiv trag na razvoj tesavufa. Izrastao je na pobožnom i krijeposnom životu koji su ga sve više uzdizali da, ako bi se poredio sa njegovim savremenicima daleko bi prednjačio, jer je ljubav prema ovosvjetskom uživanju počela uzimati maha u svim slojevima islamskog društva…“[12]

Zuhd[13] u islamu ne podrazumijeva monaštvo (rehbanijje) ili asketstvo i odricanje od ovoga svijeta, već jedan poseban i originalan pogled na svijet u kome musliman djeluje i koji koristi shodno svojim potrebama, ne podčinjavajući mu svoje srce u bilo kom pogledu. Uslov zuhda nije potpuno siromaštvo (fakr), jer se u islamu zuhd i bogatstvo usaglašavaju kao što je to u primjeru Osmana b. Affana, ‘Abdurrahmana b. ‘Avfa i dr. Nicholson smatra da je pokret zuhda u islamu bio efektan i intezivan u I i II stoljeću islamske ere, te da je bio na granici isposništva te navodi Ibrahim b. Edhema, Davuda et-Taija, Fudajla b. ‘Ijada i Šekika Belhija. On smatra da je zuhd, kasnije tesavuf, čedo islama, nastao u islamu i na islamskim temeljima kao specifična misao i praksa.[14]

Prema ‘Abdul-Alau ‘Afifiju uticaj na formiranje zuhda se ogleda u sljedećem:

1. Karakteristike učenja islama o pobožnosti, bogobojaznoasti, odricanju od uresa ovoga svijeta, odbacivanju prekomjernih ovosvjetskih užitaka, bodrenje na stalni ibadet, pohvala noćnog bdijenja, ranog ustajanja, dobrovoljnog posta itd. Po njemu, to je orgnizam zuhda.

2. Duhovna revolucija u islamu izazvana nekim događajima političkog i društvenog značaja, pa je okretanje zuhdu bio vid reakcije…

3. Sklonost nekih ljudi mističnom životu

4. pokret protiv fakiha i kelamista i djelimičnno neslaganje sa njihovim načinom mišljenja i prakse.[15]

Dr. Taftazani posljednje dvije tvrdnje drži zanemarljivim i nevažnim.[16]

Kako se vidi, kroz vrata zuhda je ušao tesvvuf i ostao njegov sastavni dio do današnjeg dana iako mu nije cilj. Preko njega se ide ka višem i uzvišenijem. „Zuhd kod mutesavvifina ima svoje značenje, nije jedan od fenomena, nego je kao i svaki drugi čin u tesavvufu i svaka druga maksima iz koje se krije duhovnost kao njegov potporanj i njegova osnova…“[17]

Prave rezultate u tesavufu susrećemo tek u abasidskom periodu koji traje preko 500 godina, tačnije od 133. do 656/7. (750–1258) godine, gdje pečate svoga postojanja i djelovanja ostavlja trajno, do današnjeg dana, Muhasibi, Džunejd, Bistami, Halladž, Abdul-Kadir Džilani i druge nezaobilazne ličnosti u ukupnom naučnom i duhovnom doprinosu u islamu.

U drugoj polovini II stoljeća po Hidžri (VIII po Isau) javlja se naziv sufi kojim je nazvan među prvim Džabir b. Hajjan, zatim Ebu Hašim i ‘Abdak es-Sufi. Karakteristika sufija tog perioda je u tome što su pojediniim kur'anskim ajetima pridavali naročit značaj u svojim razmišljanjima i proučavanjima, kako tvrdi Nicholson, dok su ostali muslimani te ajete podjednako tretirali kao i druge. Sufije ovoga razdoblja akcenat daju na fikr (refleksivnu meditaciju i zikr (opetovano izgovaranje Božijih imena i drugih riječi pobožnog sadržaja), dok se u praksi izričito zalažu za potpuno oslanjanje na Boga (tevekkul). Njihovo glavno obilježje nije asketizam niti pustinjašvo, jer se oni kreću u društvu, održavaju normalne kontakte sa ljudim, žive od plodova ličnog rada, neprekidno obavljaju namaz u džematu, obnašaju dužnosti vaiza, imama, hatiba, karija itd. Ni po čemu se nisu isključivali iz tokova javnog života tadašnjeg društva što se ne može reći za neke njihove nasljednike…

Nischolson smatra da se tek u III stoljeću počela praviti razlika između zahida i sufija mada se i ranije zahidi mirne duše mogu nazvati sufijama.[18]

Ibnul-Dževzi zamjera Sullemiju što je Ibrahima b. Edhema i Fudajla b. Ijada ubrojao u sufije. Tu zamjerku upućuje i Isfahaniju što je ubrojao u sufije Hasana el-Basrija i Sufijana es-Sevrija. On smatra da je njihov zuhd druge vrste od zuhda kasnijih sufija pa veli: „Tesavuf je pravac (mezheb) Ma'rufa Kerhija i Jezida Bistamija u zuhdu.“[19] Razlikujući zuhd prvih sufija od zuhda kasnijih veli: „Sufije su se izdvojile i osamostalile od zahida karakterom i sklonostima… Tesavuf je iznikao iz zuhda…“[20]

Po Argunu, nazivi sufija i tesavuf su formirani u arapskom jeziku onda kada je nastao tesavuf u islamskom svijetu.[21] On tvrdi da se rani oblici tesavufa sreću već u I stoljeću islamske ere, što je bio odraz pobožnosti pojedinaca, dok se u organiziranoj formi spominje krajem II stoljeća, ali opet samo na praktičnom planu.[22] Međutim, kraj ovoga stoljeća za tesavuf je karakterističan po tome što se sufije izdvajaju od ostalih muslimana svojom nošnjom i načinom življenja. „To je vrijeme kada se pojavljuju sufi-zavodi: hanekah, ribati i zavije. Sada se tesavuf i teoretski razvija. Rabi'a ‘Adevija govori o čežnji i afekciji (mehabba) i ljubavi (‘išk), a upotrebljava se termin fena (apstraletno nestajanje i utapanje roba u ljubavi prema Bogu), i sve se više govori o vahdeti-vudžudu (jedinstvu egzistencije).“[23] Kada je tesavuf potpuno formiran dalje se razvija kroz dva smjera: literarni iskaz i organizovanje tarikata, o čemu govori Argun i Ibn Haldun. I praktično i teoretski tesavuf doživljava svoju punu afirmaciju da bi povremeno preovladala jedna ili druga strana. Tesavufske ideje i nauka ozbiljno i neumorno sazrijevaju i tako obezbjeđuju trajno mjesto u svijetu islamske misli za sva buduća vremena.

Po Argunovom mišljenju praktični tesavuf ima sljedeća obilježja:

1. Gospodarenje ovim svijetom i neljubljenje njegovih čari (zuhd)

2. Božija svekontrola i sveprisutnost (murakaba) i

3. Zikr kao plod bogobojaznosti[24]

Na teoretskom (intelektualnom) planu tesavuf bilježi svijetle stranice islamske nauke. U tom pravcu Rešid Rida veli: „Sufije su u razumijevanju jednog bitnog sastavnog dijela koncepcije jedinstveni i do sada neprevaziđeni. To je izobrazba u naučnom, etičkom i pravnom pogledu. Nakon prodora pisane naučne riječi u redove mase, vodiči ovoga programa su se dali na pisanje djela o moralu i ispitu savjesti te postigli ono što je nedostajalo prvim filozofima.“[25]

Razvoj tesavufa na ovom planu karakteriše pet škola od kojih svaka za sebe vrši snažan utjecaj na određenom području:

1. Medinska tesavufska škola je škola orotodoksnog zuhda koja u svojim analima bilježi velika imena ashaba, preko tabi'ina i njihovih nasljednika. Ša'rani piše da su oni malo jeli i pili, skromno se oblačili, više voljeli onaj nego ovaj svijet, kod sebe nisu zadržavali imovine više od najminimalnijih dnevnih potreba, iz bogobojaznosti su plakali, od vladara nisu ništa htjeli uzimati itd. [26]

2. Basranska tesavufska škola se s pravom ponosi sa dva imena: Hasanom el-Basrijem i Rabijom el-Adevijom. Smatra se da je Hasan položio temelje „nauci o srcu i sugestiji, te pokretu duha“ (‘ilmul-kalb vel-havatir), dok se za Rabiju tvrdi da je prva u tesavufu unijela koncept „božanske ljubavi“ (el-hubbu el-ilahi). Poznati su još učitelji ove škole: Malik B. Dinar, Fadl er-Rekaši, Rebah B. Amr el-Kajsi i dr.[27] Sehl b. Abdullah et-Testeri veli: „Kada sam došao u Basru, našao sam četiri hiljade ljudi koji se interesuju za spoznaju.“

3. Bagdadska tesavufska škola se formirala vrlo brzo nakon osnivanja ovog grada od strane abasidskog halife Mensura, koju karakteriše duboka ezoterička spekulacija sa nizom drugih elemenata karakterističnih za starije škole. U sklopu ove škole djeluju čuvene ličnosti: Ma'ruf el-Kerhi, Sari es-Sekati, Bišr b. Hafi, Ibn Dunja, Muhasibi Džunejd i dr.

4. Kufanska tesavufska škola je imala brojne revolucionarne duhove visokog ranga i znanja kao što je bio Se'id b. Džubejr koga je smaknuo Hadžadž. Za ovu ličnost je Ahmed b. Hanbel rekao: „Hadžadž je ubio Sejda b. Džubejra, a niko nije bio na zemlji, a da nije trebao njegovo znanje.“[28]

5. Egipatska tesavufska škola. Osvajanjem Egipta na te prostore dolaze i neki ashabi poznati po zuhdu kao Amr b. Asov sin Abdullah, zatim Zubejr b. Avam, Mikdad b. Esved i dr. Međutim ovu školu u pravom svijetlu predstavlja Nubijac Zunun el-Misri, ličnost čvrstog vjerovanja i svestranog obrazovanja za koga se veli da je u tesavufu uveo elemente neoplationizma. Uči o stadijumima (mekamat) kroz koje svaki sufija mora proći. Također vrši kfasifikaciju sufijskih stanja (ahval). Ovo će biti nezaobilazna tema kasnim sufijama.

U narednim periodima će biti formirano još nekoliko značajnih škola koje nisu predmet ovoga rada. Nesumnjivo će pet navedenih škola dominirati horizontima tesafuvske nauke obzirom na čitavu plejadu velikana koji su učestvovali na formiranju ovoga sistema mišljenja u islamu koji je dao takve plodove koje ne može poricati niko, bez obzira na naklonost ili nenaklonost prema tesavufu.

Literarni opus sufija abasidskog perioda je toliko velik da ni do danas nije iscrpljen i pored toga što je mnogo djela ove vrste netragom nestalo. Također, njihov doprinos u kulturi uopšte, dokazuje opravdanost tolikog interesa u svijetu nauke za tesavuf i tesavufsko naslijeđe.

Nekoliko sufijskih prvaka (Bistamija i Halladž, npr.) su u svojim izjavama, paradoksalnim tvrdnjama i ekstazičnim eksplikacijama došli na udar. Da li su oni precijenili mogućnosti svojih savremenika ili su svjesno htjeli izazvati provokaciju kao znak ličnog protesta na račun onih krugova koji su odviše kruto, formalistički, jednostrano i bez duha davali tumačenja pojedinim pitanjima vjere. Moguće je da su primjećivali potpuni raskorak između riječi i prakse tadašnjih čuvara Zakona. Može biti i svojevrstan bunt i pobuna protiv stila života u koji se je utopila, naročito, svita velikh centara. I pored toga, neke njihove izjave su bile prejake i preteške za poimanje, čak i u naše vrijeme zvuče izazovno i eksplozivno, što je izazvalo nezapamćenu reakciju koja se pretvorila u požar u kome su neki sagorili.

Teška pitanja: fena’, ittisal, ittihad, infirad, ‘išk, mehabbet, vahdetul-vudžud itd. te različita njihova shvaćanja i tumačenja dovode do konfuzije i zategnute situacije u odnosima između nekih sufija i ostalih učenih ljudi. Dolazi do nekoliko osuda, ali znalci tadašnjih prilika tvrde da su one bile više iz političkih i drugih razloga, a manje vjerskih, iako su vjerski razlozi bili povod ili formalno opravdanje. Pravdanje se može, možda, za te drastične mjere potražiti u želji za očuvanjem islamskog društva od anarhije mišljenja, ili zbog toga što su paradoksalne izjave davane u masi među kojom je postizan sasvim suprotan efekat od željenog, što su, u ostalom i sufije kritikovale, npr. Džunejd Bistamija, jer se ne treba iznositi ono što nije za otkrivanje.[29]

Ako prihvatimo Ibn Tufejlov stav, navedene izjave koje su izazivale tolike bure su znak duhovnog zrenja određenih ličnosti, duhovno stanje u kome se dostiže do takvih saznanja i cilja čudesnog da to jezik ne može opisati niti se o njemu može pružiti dokaz, „jer to ne pripada istoj vrsti i istom svijetu kao jezik i dokazivanje jedino što onaj ko je to stanje postigao i dospio do krajnjih njegovih granica nije sposoban, zbog ushićenja, zadovoljstva i ugode, da to sakrije niti da sačuva njegovu tajnu, već ga obuzima takva razdraganost, čilost, veselje i užitak, koji ga dovode do toga da to javno iznese ali ugrubo i bez prethodnog izlaganja.“[30]

Pisci tesavufskih djela u omejadskom periodu

Ovaj period ne obiluje naročitim brojem tesavufskih autora zbog osnovnih razloga: kratkoća ovog perioda, prilike kroz koje je muslimansko društvo tada prolazilo te početak formiranja i konstituisanja ove nauke.

1. Zejnul-‘Abidin

Zejnul-‘Abidin ‘Ali ibn Husejn je jedna od prvih značajnijih ličnosti ovog perioda koja se vezuje za ovu nauku. Umro je 92/710. godine. O njemu nemamo drugih podataka osim da je napisao Sahifetun fi-zzuhd. Ovo djelo je sačuvano do naših dana.[31]

2. Hasan el-Basri (21–110/642–728)

Hasan ibn Ebul-Hasan Jessar el-Basri je najugledniji tabi'in, naučnik i pobožnjak svoga vremena. Helmut Ritter podvlači važnost Hasana el-Basrija naročito zbog njegovog učenja o zuhdu. Ukazuje na grandioznost njegove ličnosti i misli i na ulogu koju je odigrao na trasiranju puta tesavufskom razmišljanju u prvom stoljeću islamske ere. On navodi i neka njegova djela sa ovog područja kao: El-Erbe'u ve hamsune feridaten i Risaletun ila ‘Abdi-rrahmani ibn Enes er-Remadi. Ritteru pripada velika zasluga što je Hasan el-Basri veoma poznat na Zapadu. On je ukazao na specifičnosti njegove misli dajući mu značajno mjesto u ukupnim svojim istraživanjima.[32]

Fuad Sezgin ubraja Hasana el-Basrija u osam najznačajnijih preteča tesavufske nauke. Uz njega su još i Uvejs ibn ‘Amir el-Kareni (u. 37/657), ‘Amir ibn ‘Abdullah ibn ‘Abdul-Kajs (u. 59/670), Herim ibn Hajjan (u. 26/647), Rebi'a ibn Husejm (u. 62/682), Ebu Muslim ‘Abdullah ibn Sevb Havlani (u. 62/682), Mesruk ibn Edžda’ (u. 63/683) i Esved ibn Jazid Neha'i (u. 75/694).[33] Misao navedenih ličnosti se obilno rabi, s tim što ih autori različito tretiraju – kao fakihe, mudrace, mistike i sl.

Sva su Hasanova djela protkana njegovim asketskim promišljanjima što je postala platforma za kasnija istraživanja i proučavanja brojnih njegovih poklonika. On je izvršio utjecaj na mnoge sufije među kojima i na Džunejda što potvrđuje i jedan manuskript koji se čuva u Mektebetu džami'a Istanbul, br. 6410, pod naslovom Tarikatul-Džunejd elleti ehazeha ‘anil Hasan el-Basri.

3. Ibn Sirin (33–110/653–729)

Ebu Bekr Muhammed ibn Sirin el-Basri el-Ensari, tabi'in. Prenosio je hadise od više Poslanikovih drugova. Slovio je kao ugledan fakih i sufija. Za njega se veli da je bio autoritet u tumačenju snova iz kog područja je napisao nekoliko djela:

–        Muntehabul-kelam fi tefsiril-ahlam, štampano do danas u nekoliko izdanja;

–        Ta'biru er-ru'ja, čijih manuskripta ima u više svjetskih biblioteka;

–        Kitabu el-lu'luetu fi ta'biri el-menam;

–        Tesmijetu el-‘abir fi ‘ilmi et-ta'bir.[34]

Kada su ga jednom pitali o snovima i snoviđenjima rekao je: „Bojte se Allaha dok ste u budnom stanju, pa ono što dolazi u snu neće biti od štete.“[35]

4. Sabik Berberi

Sabik ibn ‘Abdullah el-Berberi Ebu Umejje, pjesnik i mistik. Također ga obilježavaju kao prenosioca Poslanikovih izreka. Uživao je veliki ugled, bio imam u Rekki i kadija u vrijeme Omera b. ‘Abdul-Aziza. Sačuvani su njegovi stihovi koje je uputio halifi u kome se vidi njegova skromnost i duhovno opredjeljenje. U zuhdu je bio veoma daleko otišao, o čemu govori Ibn ‘Asakir koji je u Et-Tehzibu (VI, 38–42) sakupio osamdeset njegovih stihova.[36] Umro je u prvoj četvrtini drugog stoljeća islamske ere.

5. Malik b. Dinar

Ebu Jahja Malik ibn Dinar Sami en-Nadži, tabi'in iz Basre, poznati pobožnjak visokog ranga. Prenio je mnoge hadise od Enesa b. Malika. Izdržavao se prepisujući svijetu Kur'an.[37]

Ebu Ne'im u Hiljetul-evlijau donosi neke njegove savjete, razmišljanja i maksime. Takvih ulomaka nalazimo i po drugim djelima. Umro je 131/748. godine.

6. Ebu Hazim

Ebu Hazim Seleme ibn Dinar Mahzumi, znameniti zahid iz prvog doba islama, porijeklom Perzijanac, kadija u Medini. Prenosio je hadise od prvih tabi'ina: Zuhrija, Malika, Sufjana Sevrija i dr.[38] Umro je 140/757. godine.

Pisci tesavufskih djela u abasidskom periodu

Abasidski period je bio sudbonosan za tesavuf. U njemu ova islamska nauka i specifična duhovnost doživljava svoj puni uspon i razvoj. Naročito su zapaženi rezultati na literarnom planu o čemu svjedoče i sljedeća imena, mada se taj bogati spisak zaslužnih imena svakodnevno dopunjuje zahvaljujući novim otkrićima i istraživanju tesavufskog naslijeđa.

1. Sufjan es-Sevri (97–161/715–777)

Nazvali su ga emirul-mu'minin u hadisu, ubrajaju ga u velikane zuhda i jednog od glavnih predstavnika škole zuhda, u čemu je imao svoj originalan pogled: „Zuhd je ukroćivanje prohtjeva, a ne ogleda se u posnoj ishrani i isposničkoj odjeći. Ima ljudi koji su, iako veoma bogati, pravi zahidi na ovome svijetu, a ima siromaha koji sa zuhdom nemaju ništa zajedničko…“[39] Napisao je sedam djela iz raznih područja islamske nauke.

2. Ibrahim ibn Edhem

Ebu Ishak Ibrahim ibn Edhem ibn Mensur el-Belhi, princ, savremenik Sufjana es-Sevrija i Fudajla ibn ‘Ijada. Nakon jednog duhovnog doživljaja i inspiracije odrekao se svih prava kao princ, odrekao se i svog imetka i očevog nasljedstva i posvetio se duhovnom i asketskom životu. Njegov životni put upoređuju sa Budinim. Početak svog duhovnog puta i duhovnog uzdignuća provodi u pustinji.[40] Kada se dovoljno pripremio putuje u Mekku gdje se sreće sa ljudima visokih duhovnih rangova. Ni od koga ništa nije uzimao, ni poklona ni milostinje, hranio se vlastitom zaradom, kao npr. čuvao bi bašte za što je dobijao odgovarajuću naknadu. Veli se da je u pustinji sreo čovjeka koji je znao najuzvišenije Božije ime – ismul-‘azam, naučio ga od njega i sa tim imenom zikr činio. Kaže se da je sreo Hidra, kako navodi Sullemi. Iz Mekke je otputovao u Šam gdje je sreo gore spomenutu dvojicu učenjaka sa kojima se počeo družiti. U Šamu je umro 161/777. godine. Nije pisao djela ali njegove mudre maksime i izreke, savjete i upute srećemo u brojnim djelima.[41]

3. Rebi'a el-‘Adevija

U analima tesavufske nauke ova sufiskinja zauzima odabrano mjesto. O njoj i njenom sufijskom putum naučavanju i filozofiji napisano je više knjiga.[42]

Izvori nam ne nude obilje podataka o njenom životu, čak šta više, različitost informacija u pojedinim izvorima neupućenog mogu zavesti na pogrešan zaključak. Tako Ibn Hallikan, Džahiz i Zubejdi je poistovjećuju sa Rabijom iz Sirije (u. 229/843), dok El-Manevi, Ša'rani i Ibnul-Dževzi daju tačnije podatke na osnovu kojih se vidi da je Rebi'a el-Adevija iz Basre i da je umrla 180/796. godine. Rodila se, izvori kažu, u siromašnoj porodici od pobožnih roditelja iz Ali ‘Atika, ogranka plemena Kajs, pa je nazivana i El-Kajsijja. Orijentalisti joj niječu čisto arapsko porijeklo tvrdeći da je Perzijanka, da je dobro poznavala zaraotustrizam, zatim kršćanstvo što potvređuje njeno učenje o „božanskoj ljubavi“ kao znak tih utjecaja. Predstavlja značajnog predstavnika basranske tesavufske škole družeći se sa najboljim znalcima duhovnih stanja. Attar joj pripisuje sklonosti prema sviranju naja. Sačuvane su njezine brojne misli, maksime, stihovi, paradoksi i ulomci.[43]

4. Mu'affa ibn ‘Imran

Ebu Mes'ud el-Mu'affa ibn ‘Imran el-Ezdi, zahid, muhaddis i pisac. Bio je učenik Sufjana es-Sevrija. Umro je 185/801. godine. Napisao je tri djela: Kitabu ez-zuhd, Hadis i Tarihul-Mosul.[44]

5. Fudajl ibn ‘Ijad (105–185/723–802)

Ebu ‘Ali el-Fudajl ibn ‘Ijad b. Mes'ud et-Temimi, rođen u Semerkandu. U mladosti je bio sklon javnim izgredima i razbojništvu napadajući putnike na području Ebjurda i Serhasa (kat'u et-tarik), potom se potpuno povukao, posvetio povučenom i čednom životu, pobožnosti i zuhdu. Zanima se za nauku islama, posebno za hadis.

U vrijeme Haruna er-Rešida postao je veoma ugledan do te mjere da su mu povjeravane državne službe u Bagdadu. Pred kraj svog života napušta Bagdad, odlazi u Mekku u kojoj se isključivo bavi ibadetom. Tu je i umro.[45]

Vrlo rijetki manuskript njegovog djela Hidžabul-aktar je pronađen nedavno u Parizu što je izazvalo silni interes naučnika.[46]

6. Buhlul el-Medžnun

Ebu Vuhejb Buhlul ibn ‘Amr es-Sajrefi es-Sufi el-Medžnuni rođen je u Kufi. Na poziv Haruna er-Rešida došao je u Bagdad. Bio je poznati sufiija, propovjednik i pjesnik.[47]

U njegovoj zaostavštini su djela: El-Kasidetul-Buhulijje, Kasidetu Ibnu ‘Arsu ili El-Kasidetu el-Fijašijje i Mekamul-Buhlul ‘indel-muluk.

7. Ma'rufi el-Kerhi

Ebu Mahfuz Ma'ruf Firuz el-Kerhi, asketa i sufija. Tvrdi se da mu je otac bio kršćanin ili sabejac.[48] U njegovoj zaostavštini je djelo El-Hadis, dok se fragmenti i ulomci njegovih razmišljanja nalaze u više djela, a naročito u Tabekatu es-sufijje, zatim Menakibahu od Ibnul-Dževzije i u El-Fevaid vel-ahbar vel-hikajat ‘aniš-Šafi'i ve Hatim el-Esamm ve Ma'ruf el-Kerhi ve gajrihim.[49]

Umro je u Bagdadu 200/815. godine. El-Kušejri navodi jedno mišljenje da je umro 210. godine.

8. Mensur ibn ‘Ammar

Rođen je u Mervu, a živio u Basri, sufija i muhaddis. Godina rođenja i smrti nije utvrđena. Izvori navode da je umro početkom trećeg stoljeća islamske ere. I pored određenih poteškoća i nedoumica oko ovog autora, njegovim djelom su se zanimali poznati istraživači, kao: Sullemi, Ibn Nedim, Ebu Ne'im, Hatib el-Bagdadi, Ez-Zehebi, Ibnu Hadžer, Fuad Sezgin i dr. Njegove izreke i razmišljanja je sakupio Ebu Bekr ibn Ahmed ibn Ebi ‘Ali el-Hamedani.[50]

9. El-Entaki

Ahmed ibn Asim el-Entaki Ebu ‘Ali je učenik Ebu Sulejmana Abdurrahmana ibn ‘Atijje ed-Darinija. Gazalija ga vrlo često citira cijeneći njegova razmišljanja, što čini i Ebu Ne'im bilježeći brojne njegove izreke i čitave fragmente.[51] U cijelosti su sačuvana dva njegova djela: Eš-Šubuhat i Devau dail-kulub ve ma'rifetu himemi en-nefsi ve adabiha.

10. Bišr el-Hafi (150–227/767–841)

Ebu Nasr Bišr ibn Haris ibn ‘Ali el-Mervezi el-Hafi je iz Merva, a živio je u Bagdadu gdje je i umro. U svoje vrijeme je slovio kao najbolji zahid, a davat mu je i naslov autoriteta u hadisu.[52] Napisao je djelo pod naslovom Kitabu et-tesavvuf o kojem pišu Ibn Neim i Ibn Asakir. Također je Ibnul-Dževzi sabrao njegove izreke, savjete i misli i objedinio ih pod naslovom Fedail o čemu je svojevremeno pisao Massignon (Essai, 208).[53]

11. Ibn Mukallas

Abdul-Aziz ibn ‘Imran ibn Ejjub ibn Mukallas Ebi ‘Ali el-Huzai za koga Kadi Ijad kaže: „On je jedan od velikana Ibn Vehbove družine. Učio je od Ibn Vehba, Šafije i Luhjea ibn Jahjaa. Tradiciju od njega prenose Ebu Ibrahim ez-Zuhri, Ja'kub ibn Sufjan, Ibn Vaddah i brojna elita naučnika iz Endelusa tog vremena. Bio je fakih, asketa, sufija i dobrotvor…[54]

‘Amr ibn Junus tvrdi da je Ibn Mukallas bio značajan predstavnik malikijske škole, a potom se preorijentisao za šafijsku kada je Šafijino učenje zadominiralo Egiptom.[55] Bio je nezasit za naukom zbog čega mu je jednom prilikom Šafija rekao: „Ti želiš da iscrpiš fikh i hadis, ali znaj da si daleko od toga.“[56] Umro je 234/848. godine.

12. Hatem el-Esamm

Ebu Abdurrahman Hatem ibn ‘Unvan el-Esamm porijeklom je iz Belha. Vrlo rano se susreo sa Ahmedom ibn Hanbelom u Bagdadu.[57] Umro je u Vašdžerdu 327/851. godine. Djela su mu: Semanijje mesail i El-Fevaid vel-hikajat vel-ahbar.

13. El-Burdžulani

Ebu Džafer Muhammed ibn el-Husejn el-Burdžulani je sufija i muhaddis. Nauku je sticao od Ibrahima ibn ‘Abdullaha ibn el-Džunejda i od Ebu Bekra ibn Ebu ed-Dunjaa.[58] Umro je 238/852. godine. Napisao je jedno djelo pod naslovom Kitabul-kerem vel-džud ve sehaun-nufus.[59]

14. Ibn Hadrevejh

Ebu Hamid Ahmed ibn Hadrevejh el-Belhi je velikan tesavufske nauke iz Horosana. Bio je dugi niz godina nerazdvojni saputnik Hatema el-Esamma. Umro je 240/854. godine. Sullemi u Tabekat es-sufijje (217) veli da navedeni autor ima više djela ne navodeći njihove nazive, mada donosi iz njih neke ulomke i fragmente.[60]

15. El-Muhasibi

Ebu ‘Abdullah Haris ibn Esed el-Muhasibi je rođen oko 170/786. godine u Basri, rano je doselio u Bagdad gdje se susreo sa brojnim sufijama i opredjelio za ovu nauku te je postao poznat sufija. Također je bio poznat kao fakih, muhaddis, filozof, etičar i pedagog. Obzirom da mu je otac bio kaderija (indeterminista), nasljedstvo u iznosu od 70 hiljada srebrenih dirhema nije htio primiti kao ni nekretnine iako je tome bio nužan.[61] Imao je brojne učitelje, poznata imena islamskih nauka kao: Jezida ibn Haruna, Šafiju itd. Izučavaju ga brojni istraživači. Za njega kažu da je bio neprikosnoveni sunija, u poslovanju šafiija. U tesavufu mu daju mjesto u samom vrhu najvećih autoriteta.[62] Umro je 243/858. godine.

Fuad Sezgin spominje 32 njegova djela dok ima mišljenja da ih je napisao preko 200. Spomenimo ovdje neka: Kitab er-ri'aje li hukukillahi vel-kijamu biha (O ovom djelu postoje objavljene studije Margareta Smitha i H. Rittera na Zapadu, te Abdul Halima Mahmuda i Abdulbakija Surura od islamskih autora. Abdulaziz ibn Abdusselam es-Sullemi (u. 660/1262) je napisao Kompendijum (muhtesar) ovog djela.), El-Vesaja, Kitabu et-tevehhum, Kitab el-mekasibu vel-ver'u veš-šubuhat, Adabu en-nufus, Kitab el-mesail fi e'malil-kulub vel-dževarih itd.[63]

16. Ebu ‘Ubejd el-Busri

Ebu ‘Ubejd Muhammed ibn Hisan el-Busri, sufija i muhaddis, iz Busraa je u Horanu. Hadis je prenosio od Seida ibn Mensura Horosanlije i dr. Umro je 245/859. godine. Njegov sin Nedžib je napisao dvije knjige koje mu je on diktirao: Kitabu kivamil-islam i Kitabu et-tabib. Također je svojom rukom napisao El-Emali.[64]

17. Ebul-Fejd Zunnun el-Misri (180–246/796–861)

Rođen je u Ihmimu, Egipat, porijeklom je Nubijac. Vrlo mlad je počeo putovati te je tako obišao Damask, Antakiju i Mekku gdje se upoznao sa najvećim naučnicima tog doba, sa muhaddisima, fakihima i sufijama. Glavna mu je preokupacija bio tesavuf, a unutar te nauke učenje o gnosisu uokvireno ehli sunnetskim učenjem. Bio je prikliješten sa više strana zbog svojih stavova: od malikijskih pravnika, od istoričara Abdullaha ibn Abdulhakema, kao i od mutezilija jer je zagovarao stav o vječnosti Kur'ana.[65] Pored tesavufa bavio se medicinom i alkemijom. Zaostavština mu je izuzetno bogata kao i njegova misao koja je proslavila njega i cijelu njegovu generaciju i doba. Njegova djela su: El-Mudžerrebat, gdje govori o medicini, alkemijskoj vještini, magiji i talismanima, El-Kasida fi essana'ti el-kerime, na koje djelo postoji više komentara, Kitab el-‘Adžaib, Risaletun fi zikri menakibi es-salihin, Risaletun fi el-‘anasiri es-selaseti, Risaletun fi havasi el-ikdir itd.[66]

18. Ebul-Hasan Sirri ibn el-Mugas es-Sekati

Bio je učenik Ma'rufa el-Kerhija. Poznat je kod svojih savremnika po pobožnosti i znanju. Bio je stručnjak u nauci o tevhidu. Džunejd ga je opisao kao najpobožnijeg čovjeka kojeg je susreo.[67] Umro je 257/870. godine.

19. Jahja ibn Mu'az er-Razi

Rođen je u Rejju, dugo vremena živio je u Belhu, a potom preselio u Nejsabur gdje je i umro 258/872. godine. Bio je propovjednik i poznati sufija svog vremena. Kako nas izvještava Ibn Nedim (Fihrist, 184) napisao je Kitabul-muridin, dok fragmente nekih njegovih djela možemo naći u Hiljetul-evlijau i dr.[68]

20. Ebu Dža'fer es-Semmar

Ebu Dža'fer Muhammed ibn Musenna ibn Zijad es-Semmar je učenik Bišra ibn Harisa el-Hafija. O njegovom životu raspolažemo sa nezanatnim podacima. Djelimično o njemu govori Sullemi (45) i F. Sezgin (I/4, 124). Bio je poklonik asketskog života i pobožnosti u kom duhu je napisao djelo Kitabun fi zemmi ed-dunja ve-zzuhdi fiha. Umro je 269/873. godine.

21. El-Hutteli

Ebu Ishak Ibrahim ibn ‘Abdullah ibn Džunejd el-Hutteli je rođen u Bagdadu, a živio je u Samari. Bio je sufija i autoritet u hadiskoj nauci. Umro je 260/874. godine.[69] Napisao je sljedeća djela: Kitabul-mehabbe lillah, Kitabul-evlija i Kitabu ez-zuhd.

22. Ebu Sehl es-Sa'luki (296–369/908–979)

Ebu Sehl Muhammed Sulejman el-‘Adželi en-Nejsaburi, poznat pod imenom Es-Sa'luki. Ibn ‘Ubad veli da nije vidio sličnog Ebu Sehlu. Se'alebi u Jetimu ed-dehru kaže da je napisao veoma mnogo stihova. El-Hakim Ebu ‘Abdullah u svojoj Istoriji piše: „Bio je autoritet svog vremena i najpribraniji među učenjacima svoje generacije.“ Es-Sim'ani u El-Insabu ne štedi pohvale pa veli: „Ebu Sehl je bio imam svoga vremena bez dileme, ekspert u mnogim naukama.“ Povjesničari islamskih nauka ocjenjuju da je ovaj autor bio stručnjak u fikhu, tefsiru, hadisu i jezičkim znanostima, zatim, da je bio sufija, pjesnik i pisac više djela.

23. Ebu Hajjan et-Tevhidi

Ebu Hajjan ‘Ali ibn Muhammed ibn ‘Abbas el-Bagdadi, poznat pod nadimkom Et-Tevhidi, iz Širaza je, a po nekima iz Vasita ili Nejsabura. On je poznat kao filozof, mutesavvif, mu'tezilija u akaidu i logičar. Zbog određenih izjava i stavova optuživan je za heterodoksiju o čemu govori Ibnul-Dževzi: „Tri su poznata raskolnika: Er-Ravendi, Et-Tevhidi i Ebul-‘Ala el-Mearri. Za islam je najštetniji bio Et-Tevhidi…“ Ez-Zehebi smatra da je Et-Tevhidijevo vjerovanje krivo, da je lažac, sa malo vjere, pobožnosti, požrtvovanosti. Es-Subki u Tabekatu pobija takve jednostrane ocjene i veli da se Ez-Zehebi poveo za Ibnul-Dževzijevim riječima, jer je ovaj posljednji takvu kvalifikaciju dao i za neke druge sufije, kakvo je mišljenje i Ibn Nedždžara pa kaže: „Et-Tevhidijevo vjerovanje je sasvim ispravno.“[70]

Ibn Hallikan ističe da je Et-Tevhidi bio dobar pisac i istaknut mislilac. El-Husejni navodi da je on napisao El-Besair i neka druga djela iz tesavufa, a dr. Džafer Hadi Hasan utvrđuje da su sva njegova djela spaljena, odnosno da ih je sam spalio u trenutku potpunog razočarenja.

24. Ebu Se'id el-Harraz

Ebu Se'id Ahmed ibn ‘Isa el-Harraz je rođen u Bagdadu u prvoj polovini trećeg stoljeća islamske ere. Družio se sa najboljim mutesavvifinima svog doba: Zunnunom el-Misrijem, Busrijem, Sekatijem, Džunejdom, Bišer ibn el-Harisom i dr. Es-Sullemi veli da je bio imam i šejh i da ga je naarod tako oslovljavao, da je bio veoma poznat jer je puno putovao, dosegao je čak do Buhare. Za njega se tvrdi da je prvi počeo govoriti o fenau. Pisac El-Hilje smatra da je bio najveći učitelj u ‘ilm el-fenau vel-bekau.[71] Umro je u Kairu 277/890. godine, dok po nekima 270. ili 286. godine.

Bio je vrlo plodan pisac što svjedoče mnoga njegova djela: Kitabu es-sidk, koje Abdulhalim Mahmud sa integralnim tekstom donosi u svojoj knjizi Et-Tesavvufu el-islami, šahsijjat ve nusus[72](Ovo djelo je također prevedeno na engleski jezik.), Kitabu el-mesil, Kitabu es-sifat, Kitabu ed-dija’, Kitabu el-kešf vel-bejan, Kitabu el-ferag, Kitabu el-hakaik, Kitabu mi'jar et-tesavvuf ve mahijjetihi i Kitabu es-sirr.[73]

25. Ebu Bekr el-Verrak

Ebu Bekr el-Verrak Muhammed ibn ‘Umer el-Hakim el-Belhi et-Tirmizi je napisao više djela iz područja tesavufa, fikha i lijepe književnosti. Umro je 280/983. godine. Do danas je doprlo njegovo djelo El-‘alimu vel-mute'allimu koje je predmet istraživanja više autora, kao npr. Masignona, Muhammeda Zahid el-Kevserija i dr.[74]

26. Sehl et-Tusteri (203–283/818–896)

Ebu Muhammed Sehl ‘Abdullah ibn Junus et-Tusteri, sufija i mutekellim, rođen je u Tusteru. Učitelj je Ebu ‘Abdullaha Muhammeda ibn Salima (u. 297/909) i utemeljitelj kelamske škole sa sufijskim nazorima poznate pod nazivom „Salimijja“.[75] O ovom autoru nalazimo spomena kod više autora: Ebu Ne'ima, Sullemija i dr. Napisao je: Et-Tefsir, koji je štampan u Kairu 1908. i 1911. godine. (Na ovaj tefsir Kur'ana napisan je komentar od Es-Sakalija (u. 380/990).), Kitabu el-me'arida ver-redd ‘ala ehlil-fireki ve ehlil-de'avi fil-ahval, Kelimatu Sehl ibn ‘Abdullah et-Tusteri, Resailun fil-hikem vet-tesavvuf, Risaletun fil-huruf, Menakibu ehlul-hakk ve menakibu ehlullahi ‘azze ve dželle, Letaiful-kasas fi kisasil-enbija’ i Mekaletun fil-menhijjat.

27. Ebu Ishak Ibrahim ibn Ahmed el-Havvas

Ova ličnost se dugi niz godina družila sa Džunejdom i En-Nurijem. U tevekkulu i ridau nije mu bila ravna. Umro je u Rejju 291/903. godine.

Za njega se tvrdi da je poslije svakog uzetog abdesta klanjao dva rekata nafile u džamiji, pa ga je i smrt zatekla pod abdestom. Zagovarao je dosljednost i praksu. Bitno je ono znanje po kome se radi, takvo znanje vrijedi makar ga bilo i malo. Alim nije ko ima veliko znanje već onaj ko najviše svoga znanja pretvara u praksu. Također je rekao: „Lijek za srce je u pet stvari: u učenju Kur'ana sa razumijevanjem, u gladovanju, noćnom ibadetu, nafili u zoru i druženju sa dobrim ljudima.“[76]

28. Ebul-Husejn en-Nuri

Ebul-Husejn ibn Muhammed en-Nuri je rođen u Bagdadu. Poznat je kao zahid na čemu mu je i Džunejd odao priznanje. Hatib el-Bagdadi kaže da je En-Nuri bio gnostik par exalans svog vremena. Optužen je za herezu i omalovažavanje vjere, kao i neki drugi njegovi savremenici, pada u zatvor da bi nakon izvjesnog vremena bio pušten sa izdavanjem javnog dokumenta o ispravnosti njegovog vjerovanja. Umro je 295/907. godine u Bagdadu. Pripisuju mu se dva djela: Mekamatul-kulub i Šerhu kelamuhu (komentar na njegove maksime od nepoznatog autora).[77]

29. Šejh Džunejd (215–298/830–910)

Ebul-Kasim Džunejd ibn Muhammed ibn Džunejd el-Hazzaz el-Kavariri en-Nihavendi el-Bagdadi, sufijski pravnik i šejh, veliki naučnik, mislilac, mistik i pisac. Među znamenite njegove učitelje se ubraja Ebu Sevr el-Kelbi, veliki pravnik, dok ga je u tajne tesavufa uputio Sari es-Sekati, potom Haris el-Muhasibi, Muhammed ibn ‘Ali el-Kassab (u. 275/888) i dr. Ibn Hallikan za Džunejda veli da je bio prvak svoga vremena, ličnost koja se rijetko sreće u povijesti, znamenita zbora i razmišljanja. Ša'rani tvrdi da je Džunejd bio prvak Zajednice, narodni vođa i imam; govor mu je bio univerzalnog značaja, prihvatljiv kod svih ljudi. On nije bio samo sufija već i mutekellim, noseći naslov „Tavusul-‘ulema“. Zagovarao je razmišljanje i korištenje razuma i njegovih snaga. Tesavufska stajališta su mu utemeljena na Kur'anu i Hadisu, iako ih ima koji mu to osporavaju, čak sumnjaju u ispravnost njegovog vjerovanja poistovjećujući ga sa ekstremnim naučnicima (gulat), što se ni u kom slučaju ne može prihvatiti.[78] Umro je u Bagdadu.

Njegova duhovnost, kako veli H. Corbin, uvjetovana je suglasnošću Šerijata i hakikaata. On se suprotstavlja ekstremističkom stavu nekih sufija koji „zbog ontološke premoći hakikata nad šerijatom“ izvode zaključak da šerijat treba odbaciti kao nepotreban onog časa „kada smo ga nadmašili“ otkrivši put do hakikata.[79]

Ebu Nasr el-Isbahani veli da je Džunejd govorio: „Naš pravac je utemeljen na osnovama Knjige i Sunneta.“

Značajan je stav Džunejda o tevhidu na kojem se zasniva iskustvo o mističkom sjedinjenju. Ovom problemu posvećuje jedno djelo. Po njemu bit tevhida ne sastoji se samo u tome da se dokaže jednoća Božijeg bitka putem racionalnih dokaza, kao što to čine kelamisti, „već u tome da se doživi transcendentno jedinstvo samog Boga.“[80]

Napisao je 23 djela, koliko je do danas utvrđeno, među kojima su značajne prepiske sa znamenitim sufijama njegovog vremena. Značajno je da je on u tim djelima dao definiciju nekih fundamentalnih pojmova tesavufske nauke: sidk, ibadet, ihlas itd. U djelu Kitabu et-tevhid ili Mesailun fit-tevhid, raspravlja o akaidskom i tesavufskom pristupu tevhidu; u Kitabul-fenau govori o uslovima koji dovode do mističkog utapanja; u Edebul-muftekir ilellah tretira pravila vladanja pravih i dosljednih salika-sufija; u Devaul-ervahu piše o duhovnoj medicini. Ostala njegova djela su: Kasidetu sufijje, Es-Sirru fi enfasi es-sufijje, Risaletun ila ba'di ihvanihi, Risaletun ila Jahja ibn Mu'az er-Razi, Risaletun ila ‘Umer ibn ‘Usman el-Mekki, Kitabun fil-uluhijje, Kitabun fil-ferki bejnel-ihlasi ves-sidki, Risaletun ila Ebi Bekr el-Kesai ed-Dineveri, Kitabu devau et-tefrit i dr.[81] Njegov život i rad je bio veoma plodan za tesavuf, a djela protkana dubokom mišlju ove islamske nauke zbog čega je nosio časni naslov „Šejhu et-taifa“ – sufijskog prvaka.

30. Es-Sekafi (244–328/858–939)

Ebu ‘Ali Muhammed ibn ‘Abdulvehhab ibn ‘Abdurrahman es-Sekafi en-Nejsaburi za čiju ličnost Ibn Surejdž veli da Horosan do tada nije imao učenijeg čovjeka. Također se veli da se svijet po bilo kom pitanju nikom drugom nije obraćao do njemu. Ebu ‘Abbas ez-Zahid je kazao: „Es-Sekafi je bio Božiji dokaz ljudima svoga doba.“

Ša'rani nam daje valjane podatke o ovoj ličnosti i tvrdi da se sa njim pojavio tesavuf u Nejsaburu te da je bio najboolji šejh u preodgajanju i usmjeravanju ljudi.

Bio je vrlo aktivan i energičan do pred kraj svoga života držeći katedru koja je davala tempo naučnom životu Horosana dugi niz godina. Posljednje godine svog života potpuno se povukao posvetivši se razmišljanju i duhovnom zrenju, u čemu ga je i smrt zatekla.[82]

31. Ebu Jezid el-Bistami

Ebu Jezid Tajfur ibn ‘Isa ibn Adem ibn Serušan el-Bistami je iz Bistama u Perziji. Djed mu je bio islamizirani zaraotustrovac. O njegovom životu se malo zna. Uglavnom je živio u rodnom gradu gdje je i umro 261/875. godine.

Smatraju ga jednim od najvećih sufija Irana do danas. „Njegovo učenje, koje neposredno izvire iz njegovog unutrašnjeg života pribavilo mu je divljenje najrazličitijih ličnosti iako nikad nije javno propovijedao niti je na sebe preuzeo odgovornu dužnost da upravlja ljudskom savješću…“[83]

Među karakteristike njegovog učenja je učenje o trostrukom položaju bitka u obliku Ja, Ti i On. „U ovom stupnjevanju svijesti o bitku sjedinjuju se i prožimaju ono ljudsko i ono božansko u uzvišenom činu obožavanja i ljubavi.“[84] Bit njegovog učenja i duhovnog iskustva sačuvana je u obliku kazivanja, maksima i paradoksa koje su sakupilii njegovi vjerni nasljednici, što ima neprocjenjivu vrijednost za ukupno naslijeđe tesavufske literature. Ebu Kasim el-Džunejd (u. 298/910), veliki mutesavvif bagdadske škole, prvi je sakupio jednu zbirku Bistamijevih misli i maksima. Ima mišljenja da je Tarikatu Ebu Jezid el-Bistami, zapravo El-Džunejdova zbirka pod naslovom Eš-Šetahat[85] (Paradoksi, pretjerivanja). Tu je zbirka paradoksa pod naslovom Nurun min kelimat Ebu Jezid Tajfur, koja je štampana u sklopu edicije Eš-Šetahat es-sufijje (Kairo, 1949, I, 44–148). Da spomenemo još: Risaletun li ‘Abdil-Gani en-Nablusi fi hikemi šetah el-velijj; Nubzetun fi halli ‘ukad remuzu išarat Ebi Jezid el-Bistami; Risaletun fi ahkami el-kada vel-kader; Mesailu er-ruhban; Vesaja; El-Menakib itd.

O ovom autoru je dato obilje zasebnih studija različite obimnosti i ozbiljnosti. Među poznatijim su od Nicholsona An Early Arabic Version of the Mi'raj of Abu Y. al-Bistam (Islamica, 2/1926, 402–415), Zittera, Esteban latora, R.C. Zaehnera i dr.

32. ‘Amr ibn ‘Usman el-Mekki

On je jedan od poznatijih sufijskih učitelja, živio je u Bagdadu i napisao nekoliko djela iz tesavufske nauke. Također je bio veliki znalac teorije šerijatskog prava (usuli-fikh). Ubrajaju ga u bliske prijatelje El-Harraza.[86] Umro je u Bagdadu 297/910. godine, po nekima 291. ili 299.

33. Jusuf ibn Husejn er-Razi

Ebu Ja'kub Jusuf ibn Husejn ibn ‘Ali er-Razi je iz Rejja, istaknuti sufija, učenik je Zunnuna el-Misrija u tesavufu, a Ahmeda ibn Hanbela u hadisu. Bio je stalni saputnik na dugim putovanjima Ebu Se'idu el-Harrazu. Umro je 304/916. godine. Sa njegovom misli i učenjem se možemo upoznati kroz djelo Dževabu Jusuf ibn el-Husejn ilel-Džunejd.[87]

34. Halladž (244–309/857–922)

Ebul-Mugis Husejn ibn Mensur el-Bejdavi el-Halladž, unuk zaratustrovca, rođen je u Turu u pokrajini Fars, vjerni učenik i pratilac Sehla et-Tustarija koga ne napušta ni onda kada je ovaj bio interniran u Basru. Poslije spomenutog naučnika obreo se kod ‘Amr ibn'Usmana el-Mekkija, pa Džunejda koji ga nakon duhovnih uspona zaogrće hirkom (sufijskim ogrtačem) u znak priznanja. Putujući u Mekku doživljava preobražaj zbog čega prekida veze sa Džunejdom i ostalim učiteljima. Paradoksalni stavovi i ekstazične izjave ga stavljaju u neugodan položaj, čak ga i sufije osuđuju, zbog čega se on povlači, napušta njihovo društvo, odbacuje sufijsku odjeću opredjeljujući se za običan svijet, pretvarajući se u putujućeg propovjednika po Indiji, Arabiji, Turkestanu itd. Na ovim putovanjima se susretao sa mnogim uglednim ličnostima: liječnik Er-Razi, karmitske vođe, znalci indijske i grčke filozofije, prirodoznanci i dr. Zahvaljujući njemu velik broj ljudi se preobratio u islam.

Kada se nastanio u Bagdadu (290/908) drži javna predavanja velikog duhovnog i metafizičkog značaja. Prigovarali su mu da je zagovarao sjedinjenje s Bogom, međutim, on je učio o vrhunskoj ljubavi kao sredstvu približavanja Bogu. Ne adaptiravši svoje stavove shvatanju sredine, uleme, čak i sufija, postao je meta žestokih napada.

Pravnici kažu da je on u učenju o sjedinjenju pomiješao božansko i ljudsko i time zapao u mutne vode panteizma. Kod vlasti je okarakterisan kao buntovnik, a kod sufija da je prekoračio granicu javnog iznošenja božanskih tajni običnim ljudima koji to ne mogu shvatiti. Na kraju ga je zbog pritiska sa raznih strana vrhovni kadija u Bagdadu Ibnu Davud el-Isfahani osudio na smrt pod optužbom da je otpadnik i heretik. U zatvoru je čekao osam godina na izvršenje presude, međutim, ona nije došla, pa je drugu donio Ebu ‘Amr ibn Jusuf 309/922. godine.[88] Nakon njegovog stravičnog pogubljenja učenici mu se razilaze na razne strane šireći njegov nauk: Ebu ‘Ammare el-Hašimi u Ehvaz, Ed-Dineveri u Perziju itd.[89]

Od svih sufija možda je Halladž najzanimljiviji zapadnim istraživačima i naučnicima što potvrđuju brojne studije o njemu i njegovom učenju od najuglednijih autora. A. Von Kremera, P. Paquignon, I. Kratschokovsky, L. Massignon, Goldziher, H. Lammeus, V. Ivanov, H. ahllbert, L. Gothier, M. Horten, O.H. Thompson, A.K. Germanus, Melauges, R. Arnaldez, S. Pines itd.

Napisao je djela: Kitabu et-tevasin, Re-ejtu Rabbi, Kitabu es-Sejhurd fi nakdi ed-dejhur, Bustanu el-ma'rife min kelami kudvetu el-muhakkikin Mensur el-Halladž, Vasija, Risaletun fil-iksir i Risaletun fi es-san'a.

35. Ebu Muhammed ‘Abdullah ibn Muhammed el-Harraz

Rodom je iz Rejja. Rano se doselio u Mekku. Družio se sa poznatim pobožnjacima svoga doba da bi i sam izašao na glas kao pobožan čovjek. Zagovarao je asketski život. Ed-Dekki priča da mu je jednom došao i zatekao ga u vrlo jadnom stanju i izgladnjelog, jer više od četiri dana niša nije jeo. Od njega se prenosi između ostalih i ova izreka: „Hrana zahida je gladovanje, a hrana arifa (gnostika) je zikr.“ Umro je prije 310/922. godine.

36. El-Hakim et-Tirmizi

Ebu ‘Abdullah Muhammed ibn ‘Ali ibn Hasan ibn Bišr el-Hakim et-Tirmizi je rođen u Tirmizu početkom III stoljeća islamske ere. Tačan datum rođenja i smrti nisu mu utvrđeni. U mladosti je izučavao tefsir, hadis i fikh, da bi se u 28. godini života počeo baviti tesavvufom. Zbog svojih nazora prognan je iz rodnog grada u Nišapur. Tu je nastavio daljnje svoje obrazovanje.[90]

Pisac je brojnih djela iz više grana islamskih nauka. F. Sezgin navodi 80 njegovih djela od kojih je priličan broj istražen i štampan dok se druga čuvaju u raznim svjetskim bibliotekama i institutima.[91] U svim djelima se vidi njegova naklonost sufijskom razmišljanju. Daleko bi nas odvelo kada bi navodili sve autore koji su se bavili istraživanjem djela ovog izuzetnog pisca.

Temeljna odrednica njegovog učenja je velajet koji dijeli na opći (velajeti ‘amm), svojstven svim muslimanima, i naročiti (velajti hass), svojstven samo najodabranijim ljudima. Na neodobravanje je naišao kod brojne uleme kad je proučao relacije između nubuvveta i velajeta gdje je, po mnogima, dao veće mogućnosti velajetu nego nubuvvetu, jer je velajet trajan, a poslanička misija je trajala od vremena do vremena.[92] O dubljoj analizi ovog problema je potrebna šira rasprava i korištenje samih njegovih tekstova po ovom pitanju. Spomenimo nekoliko njegovih djela: Hatmul-evlija, njegovo najznačajnije djelo na koje je Muhjuddin ibn ‘Arebi dao komentar pod naslovom El-dževab el-mustekim. Također postoji i drugi komentar na ovo djelo od nepoznatog autora pod naslovom El-Mesailu er-ruhanijje. Tu su i djela: ‘Ilel el-‘ubudijje (ili ‘Ilel eš-šer'ijje ili Kitabu el-‘ilel), El-ekjas vel-mugterin, Rijadu en-nefs, Kitabu et-tevhid, Aršu el-muvehidin i dr.

37. Ebu Hasan Bennan ibn Muhammed el-Hammad

Porijeklom je iz Vasita. Puno je putovao po svijetu da bi se na kraju zaustavio u Egiptu gdje je i umro. Biografi mu pripisuju brojna čuda (sahibul-keramat). U sufijskim krugovima i danas uživa veliki ugled. Zbog nekih njegovih ekstazičnih izjava kazanih jezikom sufijske simbolike, neshvatljive običnom svijetu, a suludih i heretičkih po stavu uleme optužen je za hulul i otpadništvo od vjere. Okaljan kod vladara Egipta Ibn Tuluna, osuđen je smrt i to da živ bude bačen gladnom lavu u kavez. Kako bilježi El-Kušejri ostao je neprovrijeđen.[93] Bennan je zagovarao ljubav prema Bogu i Poslaniku kroz čistu pokornost. Po njemu, ustrajna ljubav donosi trajne i neprocjenjive plodove. Ne znamo da li je napisao koje djelo, ali mu se izreke i misli spominju i navode po raznim djelima. Umro je 316/928. godine.

38. Ibn el-Fergani

Ebu Bekr Muhammed ibn Musa el-Vasiti, poznat pod nadimkom Ibn el-Fergani, rođen je u Ferganu, mladost je proveo u Bagdadu, a zrelu dob i starost u Horosanu i Mervu. Imao je sreću da bude učenik Džunejda i En-Nurija. Sullemi ga ocjenjuje kao velikog znalca tesavufske nauke. Umro je Mervu 320/932. godine. Napisao je nekoliko trakata (resail) iz ahlaka, kako navodi Sullemi. Također je poznata zbirka njegovih izreka Terdžumetu akvalu Vasiti.[94]

39. Eš-Šibli (247–334/861–946)

Ebu Bekr Sulef ibn Džahder eš-Šibli, rođen je u Samrai, porodica mu je iz Transkosanije (Ušrusena). Do 40. godine žiota se bavio raznim svjetovnim službama: nadzornik, savjetnik, valija. Potom se posvetio tesavufu i sufi-životu priključivši se poštovaocima Džunejda i Halladža. Izbori nam ne nude nazive njegovih cjelovitih djela ali se navode njegovi brojni citati, misli i ulomci.[95] Umro je u Bagdadu.

40. Ebu Se'id ibn el-‘Arebi (246–341/860–952)

Rodio se u Basri, živio u Mekki, gdje je i umro. Prvo se bavio hadisom i tarihom, a potom tesavufom. Prihvatio je učenje Džunejda i En-Nurija.[96] Napisao je više djela iz spomenute tri znanosti među kojim su: Kitabu fi ma'na ez-zuhd ve ahvalu en-nasi fihi ve sifatu ez-zahidin, Risaletun fi el-meva'izi vel-fevaidi ve gajri zalike, Kitabu el-mu'džem fil-hadis, Kitabu ru'jetillah tebareke ve te'ala, Tabekatu en-nussak i dr.

41. El-Huldi (252–348/866–959)

Ebu Muhammed Dža'fer ibn Muhammed el-Huldi, rođen je u Bagdadu, učenik Džunejda i En-Nurija. Umro je u Bagdadu.[97] Njegova su djela: Hikajetu el-mešajih, El-fevaidu vez-zuhdu vr-rekaiku vel-mirasi, Mihnetu eš-Šafi, Risaletun fi et-tesavuf i dr.

42. Ebu ‘Abdullah ibn Menik

Porijeklom je iz Antiohije. Živio je 348/595. godine u Jemenu. Podaci o njemu su vrlo oskudni. F. Sezgin ga ubraja u sufije i kaže da se kao naučnik bavio tesavufom.

43. En-Nifferi

Ebu ‘Abdullah Muhammed ibn ‘Abduldžebbar en-Nifferi je iz Niffera (prije Nippur) u Iraku. Živio je u IV stoljeću islamske ere. U tesavufu je prihvatio učenje Halladža.[98] Umro je poslije 366/977. godine. Hadži Halifa kaže da je umro 354/965. godine. Napisao je Er-revakif vel-muhatibat koje rasvjetljava mnogobrojna tesavufska pitanja.[99] Po Brockelmanu na ovo djelo je dao komentar ‘Afifuddin Sulejman ibn ‘Ali et-Tilmesani (u. 690/1291). Po F. Sezginu postoji i drugi komentar, što potvrđuje važnost djela i autoritet njegovog pisca. Također je napisao: Medžmu'atul-ahbar vez-zijadat, Mekalatun fil-kalb, Kelamuhu el-garib fil-mehabbeti.

44. Ibn el-Haššab

Ebu ‘Abbas Muhammed ibn Hasan ibn Se'id ebn el-Haššab el-Muharrimi je živio u Nejsaburu, potom u Bagdadu pa u Mekki, gdje je i umro 361/971. godine. Učenici su mu bili Sullemi i El-Hakim en-Nejsaburi. Napisao je Hikajat. Nažalost, ovo djelo u cjelosti nije sačuvano. Njegove ulomke srećemo u Tabekatu es-sufijje i nekim drugim djelima. U izvorima se navodi da je on napisao i neka druga djela ali se ne spominje koja i iz kojih područja.

45. Ibn Nudžejd

Ebu ‘Amr Isma'il ibn Nudžejd ibn Ahmed es-Sullemi je učenik Ebu ‘Usmana el-Hajrija. Poznavao je i Džunejda. Bio je prvak među sufijama svog doba u Nejsaburu. Umro je 366/977. godine u Mekki.[100] Napisao je Ehadis.

46. Ebu el-Kasim en-Nasrabadi

Rodio se u Najsaburu, doselio u Bagdad, a potom se nastanio u Mekki, gdje je i umro 367/977. godine. Bio je sufija, muhaddis i historičar. Napisao je više djela od kojih do danas većina nije otkrivena. Sullemi navodi da je on autor mnogih djela, imena tih djela ne spominje, mada se dobija dojam da je imao uvid u njih.[101]

47. Ebu ‘Abdullah er-Ruzbari (303–369/915–979)

Mladost je proveo na naukovanju u Bagdadu, a potom preselio u Sur. Kako ističe F. Sezgin, bio je mutesavifin zavidnog ugleda. Napisao je: Kitabu el-hile'i, Edebu el-fekir, El-Vasijja i Emali.

48. Ibn el-Hafif (268–371/912–981)

Ebu ‘Abdullah Muhammed ibn el-Halif ibn Isfekšad ed-Dabi eš-Širazi je rođen u Širazu, a potom je preselio u Basru. Predavanja iz akaida je slušao od El-Eš'arija, a iz tesavufa od Revejn ibn Ahmeda. Ima mišljenja da se susretao sa Džunejdom i da je posjećivao Halladža u zatvoru.[102] Ibn el-Hafif je ugledan sufija i dobar poznavalac tesavufa. Goldziher veli da je bio zahirija, a ostali da je bio šafija. Njegovom zaostavštinom se bave mnogi naučnici. Napisao je više djela od kojih su sačuvana: Vasijja, El-‘akidetu vel-mu'tekidu, Kitabul-iktisad, Vasfu rihletihi ila Ebul-Hasan el-Eš'ari.

49. Ed-Dejlemi

Ebul-Hasan ‘ali ibn Muhammed ed-Dejlemi je savremenik Sullemija. Izvori o njemu daju šture podatke. Sezgin smatra da je napisao dva djela: Siretu Ibnu Hafif i Kitabu ‘atfil-elifi el-me'lufi ‘alel-lamil ma'tuf, u kome piše o božanskoj ljubavi. Ovom djelu Ritter posvećuje zapaženu studiju (Islam XXI, 91), zatim R. Walzer i J. C. Vadet.

50. El-Veresani

Ebul-Feredž ‘Abdulvahid ibn Bekr el-Veresani je njegovo puno ime. Izvori o ovom autoru daju vrlo oskudne podatke. Spominju ga Ibn Esir, Sullemi i Massignon. Umro je 372/982. godine u Hidžazu. Napisao je Tabekatu es-sufijje, koje obilno koristi Sullemi pišući djelo pod istim nazivom.

51. Ebu ‘Usman el-Magribi

Ebu ‘Usman Se'id ibn Sulejman el-Magribi je iz Kajrevana. Veći dio života je proveo u Nejsaburu gdje je i umro 3737/983. godine. Ubrajaju ga među Sullemijeve profesore koji koristi njegova djela ali ih poimenice ne spominje.

52. El-Askeri (286–375/899–985)

Ebu ‘Abdullah Husejn ibn Muhammed ibn ‘Ubejd ibn Ahmed ed-Dekkak el-‘Askeri je rođen u Bagdadu. Nauku je sticao pred Muhammedom ibn ‘Usmanom ibn Ebu Šejbetom, Muhammedom ibn Jahjaom el-Mervezijem, Muhammedom ibn ‘Abbasom el-Jezidijem i dr. Od njih prenosi brojne predaje, a od njega Hasan ibn Muhammed ibn Hilal i dr.[103] Hatib el-Bagdadi u svom Tarihu o njemu daje nekoliko značajnih informacija. Napisao je Kitab el-kerem vel-džud ve sehau en-nufus.

53. Ebu ‘Amr el-Hiri

Ebu ‘Amr Muhammed ibn Ahmed ibn Hamdan ibn ‘Ali el-Hiri je naučnik i mutesavifin. Umro je 378/988. godine. Postoji kodeks njegovih razmišljanja i izreka koje su sabrali njegovi učenici pod naslovom Muntekijjun min sualati Ebu ‘Amr.

54. Ebu Bekr ibn Šazan er-Razi

Bio je poznat kao sufija o kojem su još za života počela kružiti razna kazivanja sufijskog karaktera, u kojima se očituje njegov duhovni rang i stanje. Umro je 376/986. godine u Nejsaburu. Napisao je El-Hikajatu es-sufijje. Ovo djelo Sullemi ubraja među bazična u toku svojih studija i istraživanja.

55. Abdurrahman ibn Muhammed es-Sakalli

O ovom autoru su podaci veoma šturi. Kod Brockelmana i Sezgina nailazimo na podatak da je napisao dva djela: El-Envru fi ‘ilmi el-esrari ve mekamatu el-ebrar i Ed-Delaletu ‘alallah ve adabu ed-du'au ilejhi ve me'ani evlijaihi.

56. Es-Serradž

Ebu Nasr ‘Abdullah ibn ‘Ali ibn Muhammed ibn Jahja ibn es-Serradž iz Tusa, znameniti sufija, proputovao je mnoge gradove od Bagdada do Egipta. Na svojim neprekidnim putovanjima susreo se sa brojnim sufijama svoga vremena. Većina izvora ga navodi. Umro je 378/988. godine. Napisao je Kitabu el-lume’, o kom djelu imamo više studija: Abdulhalima Mahmuda, Taha ‘Abdulbakijeva, Arberyjeva itd. Također su o njemu pisali Nicholson i Ahmed Ateš.

57. Ebu Talib el-Mekki

Ebu Talib Muhammed ibn ‘Ali ibn ‘Atijje el-Harisi el-Va'iz el-Mekki je proveo mladost u Mekki, potom prelazi u Basru, a onda u Bagdad gdje je završio svoj život 386/996. godine. Napisao je Kitabu el-kulub fi mu'amelati el-mahbub ve vesafe tarihu el-murid ila mekami et-tevhid, koje je bilo jedno od temeljnih djela El-Gazaliju u pisanju Ihjaa. Na ovo djelo je uradio Kompendijum Muhammed el-Endelusi (u. 485/1092), a za njim još dvojica autora: Husein ibn Mu'in (u. 870/1466) i Derviš ‘Abdul-Kerim ibn ‘Ali (X stoljeće). Također postoji Komentar na ovo djelo od nepoznatog autora.[104]

58. Ibn Sem'un

Ebu Husejn Muhammed ibn Ahmed ibn Isma'il ibn ‘Abbas ibn Sem'un je rođen u Bagdadu. Poznati je bagdadski propovjednik. Pripisuju mu se brojne izreke sa sufijskom tematikom koje su zabilježene po raznim djelima. Napisao je: El-Emali i Džuz'un fihi mes-eletun min kelam.

59. Ebul-‘Abbas en-Nesevi

Ebu Ahmed ibn Muhammed ibn Zekerijja er-Razi en-Nesevi je sufija i pouzdan muhaddis. Dugo je živio u Bagdadu, a potom preselio u Hidžaz, gdje je završio svoj život 396/1005. godine. Napisao je Tabekatu es-sufijje koje Sullemi obilno koristi u toku svog pisanja istoimenog djela.[105]

60. Ebul-Kasim el-‘Arif

O ovom autoru nemamo najpotrebnije podatke. Živio je krajem IV stoljeća islamske ere. U tesasvufu su mu uzori bili Džunejd i Bistamija čiji se uticaju jasno naziru u njegovim djelima. Prema F. Sezginu (I/4, 172–173) napisao je:

– El-kasdu ilallah. Ovo djelo neki autori pripisuju Džunejdu što Nicholson pobija ističući da je u tom djelu doboko zastupljena Džunejdova misao.

– Me'ali el-humem, djelo koje također pripisuju Džunejdu dok Arberry veli da se njegov autor zove Ebul-Kasim.

– Me'aširu el-kasidin i ‘Ahdi nama.

61. El-Kelabazi

Tadžul-islam Ebu Bekr Muhammed ibn Ishak ibn Ibrahim el-Kelabazi el-Hanefi je umro 380/990. godine ili četiri godine kasnije. Napisao je Et-Ta'rifu li mezhebi ehli et-tesavvuf koje je Arberry preveo na engleski jezik i objavio pod naslovom The Doctrine of the Suffis (Kembridž, 1960). Djelo ima tri različita komentara. Napisao je i Me'anil-asar 375. godine islamske ere. Ovo djelo je puno prepisivano o čemu svjedoče brojni njegovi manuskripti u više biblioteka u svijetu, pod raznim imenima.[106]

62. Ez-Zendevejsiti

Ebul-Hasan ‘Ali ibn Jahja ibn Muhammed ez-Zendevejsiti el-Buhari el-Mubtegi je živio u IV stoljeću islamske ere. Napisao je: Revdatu el-‘ulemai ve nuzhetu el-fudalai i El-es-eletu vel-edžvibetu fil-hikmeti.

63. Ebu Sa'd el-Va'iz el-Hakuši

Vrlo mlad dolazi u Nejsabur, a odatle u Bagdad pa u Mekku pa ponovo u Nejsabur gdje je umro 406/1015. godine. Bio je sufija visokog ugleda. Napisao je nekoliko djela: Tezhibu el-esrar, Kitabu el-bešare ven-nezare fi ta'biri er-ru'ja vel-murakabe i Šerefu el-Mustafa. Posljednje djelo je prevedeno i objavljeno na francuskom jeziku.

64. Es-Sullemi (325–412/936–1021)

Ebu Abdurrahman Muhammed ibn Husejn ibn Muhammed ibn Musa el-Ezdi es-Sullemi je rođen u Nejsaburu. Imao je veliki broj uglednih profesora iz raznih nauka. Kada više nije imao šta tražiti u rodnom gradu putuje u Bagdad i Mekku u namjeri da sluša predavanja najboljih tadašnjih muhaddisa i mutesavvifina. Zahvaljujući takvoj upornosti vrlo brzo se pročulo za njegovu učenost.[107] Njegova djela i danas pobuđuju veliki interes od kojih su neka nezaobilazna literatura iz hadisa, tefsira i tesavufa. F. Sezgin navodi 27 njegovih djela od kojih ćemo spomenuti samo neka: Tabekatu es-sufijje, najznačajnije Sullemijevo djelo, vrlo cijenjeno u tesavufskoj literaturi, predmet je studija brojnih istraživača, do danas je doživjelo više izdanja, zatim Hakaiku et-tefsir, Menahidžu el-‘arifin, Dževami'u adabu es-sufijje, El-Ferku bejne ‘ilmu eš-šeri'ati vel-hakikati, Sulukul-‘arifin itd.[108]

65. El-Malini

Ebu Sa'd Ahmed ibn Muhammed ibn Ahmed ibn ‘Abdullah ibn Hafs el-Ensari el-Malini, sufija i muhaddis, rodom je iz Hurata. Cijeli život je proveo u putovanjima na kojima se susreo sa najvećim znalcima islamskih nauka njegova vremena. Pisac je više značajnih djela. Umro je 412/1022. godine u Egiptu. Iz područja tesavufa je napisao Kitabu el-erbe'in fi šujuhi es-sufijje.[109]

66. Muhriz ibn Halef

Ebu Muhammed Muhriz ibn Halef ibn Rezin ibn Jerbu’ je sufija koji je živio u doba emira El-Mu'izza ibn Zejrija u Maroku. Umro je 413/1022. godine. O njegovom životu i nauku postoji djelo pod naslovom El-Menakib od Ebu Tahira Muhammeda ibn Husejna el-Farisija (u. Između 440–450/1048–1058). Napisao je djelo u stihu Hirzul-aksam na koje je komentar i kritiku dao Ahmed el-Burnusi (u. 899/1493).[110]

67. Ebu Se'id en-Nekkaš

Ebu Se'id Muhammed ibn ‘Ali ibn ‘Amr en-Nekkaš el-Isfahani el-Halili el-Hanbeli je njegovo puno ime. Zahvaljujući brojnim putovanjima, na kojima je slušao brojne stručnjake hadiske nauke, postao je znalac ovog područja. Međutim, glavna njegova preokupacija je bio tesavuf.[111] Napisao je: Fununu el-‘adžaib, Fevaidu el-‘irakijjin i El-Emali.

68. Ebul-Hasan ibn Džehdam

Ebul-Hasan ‘ali ibn Abdullah ibn Džehdam el-Hemedani, poznati mekkanski sufija, umro je u Mekki 414/1023. godine. Napisao je: Ahbaru es-salihin ve hikajetihim i Behdžetu el-esrar ve levami'u el-envar. Također Ibnu el-Hamis el-Mosuli u svom djelu Menakibu el-ebrar govori na vjerodostojan način o ovom autoru i donosi razne zgode iz njegova života.[112]

69. Mu'ammer ibn Ahmed el-Isfehani

Velikan među sufijama Isfahana. Također se uz tesavuf intezivno bavio hadisom. Poznato mu je djelo Risaletun fit-tesavvuf. Umro je 418/1027. godine.[113]

70. Ebu Muhammed ibn Dunejn

Porijeklom je iz Tulejtaleta, učio je pred svojim ocem, a zatim otputovao u Mekku i Bagdad u potrazi za još širim saznanjima. Po završetku studija vraća se u Kajrevan gdje je oformio katedru i počeo održavati predavanja brojnim učenicima i poštovaocima. Zahvaljujući toj aktivnosti i svom odnosu prema ljudima, postigao je veliki ugled.[114] Umro je 424/1033. godine. Napisao je Kitabu el-emr bi edail-feraidi vedžtinabil-meharimi.

71. Ebul-Kasim el-Vezzan el-Vaiz

Živio je u V/IX stoljeću. Pripisuje mu se djelo Edebu el-murid.[115]

72. Ebul-‘Abbas el-Bekkal

Živio je početkom V stoljeća islamske ere. Napisao je Muhtesaru ‘ulumul-‘arifin li iršadi es-salikin koje uživa značajan ugled u tesavufskoj literaturi.[116]

73. Ebu ‘Abdullah ed-Dani

Živio je u prvoj četvrtini V stoljeća islamske ere. Po F. Sezginu (I/4, 189) napisao je djelo Menazilu el-mehabbe, koje je sačuvano do naših dana.

74. Ebu Ja'la

Živio je u V stoljeću islamske ere. Napisao je Risaletun fil-gajb, kako navodi F. Sezgin (I/4, 189), a spomena mu ima i u drugim izvorima, premda neznatno.

75. Abdul Kadir el-Gejlani (470–561/1077–1166)

Rodoslov ovog velikana tesavufa se veže za Poslanika. Rođen je u gradu Rašt u pokrajini Džilan na jugozapadu Kazvinskog mora. Ova pokrajina je bila poprište mnogobrojnih povijesnih događaja. Abdul-Kadir nosi časni naziv „El-Bazul-ešheb“ (Bijeli sokol). U mladosti je pokazivao veliko zanimanje za nauku i učene ljude. Baveći se najljepšim zanimanjem postao je primjer čestitosti i ugleda. Vrlo mlad je postao hafiz Kur'ana i nekoliko većih hadiskih zbirki. Iscrpivši sve mogućnosti učenih ljudi rodnog grada odlazi u Bagdad u 18. godini života. Taj grad je tada bio stjecište nauke i učenih ljudi. Svojim dolaskom u Bagdad vrlo brzo se pročuo po svojim vrlinama i znanju. Ugled mu se svakim danom sve više širio. Ibn Kudame veli da nije zapamtio čovjeka sa većim ugledom od njega. Predavanja, koja je počeo održavati, postala su toliko posjećivana da je krug slušalaca premašivao snagu njegovog glasa.

U Bagdadu je proživio 73 godine i zapamtio petoricu abasidskih halifa. Bio je svjedok silnih promjena u  islamskoj državi, nezapamćenih nesloga i sukoba. Njemu pripada velika zasluga što je tesavufsku nauku postavio na prave temelje, uslovio je mjerama šerijata i ostavio iza sebe više vrijednih nasljednika. Sve ono što je bilo izvan kur'ansko-sunnetskih okvira u tesavufu odbacio je kao zabludu. Njegova učenja imaju veliki ugled i svakim danom sve više dobijaju na značaju. I na našim prostorima ima dobar broj sufija koji slijede njegov nauk i pripadnici su njegova tarikata. Bio je plodan pisac i ostavio je više značajnih djela. Broj studija o njemu je još veći i to na mnogim svjetskim jezicima.[117]

Izvor: Šebi arus, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1985, str. 31–61.