Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrč'o je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!
I slavih Bakha k'o božansko biće,
Veneri pete jezikom sam liz'o –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer griz'o,
Slaveći Bakha k'o božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonile se žene…
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada…
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O, raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu ti padam!
Musa Ćazim Ćatić