Kad se osvrnemo na područje plastičnih ili vizualnih umjetnosti, koje također zauzimaju vrlo značajno mjesto u islamskoj civilizaciji, odmah otkrivamo hijerarhiju što se tiče pitanja vjerskog karaktera ovih umjetnosti. U vizualnoj su umjetnosti najviše upravo one koje su par excellence svete islamske umjetnosti: kaligrafija i arhitektura. Prva je povezana s pisanjem Allahove Riječi u formi Kur'ana, a druga sa stvaranjem prostora u kojem ta ista Riječ odjekuje, prostora džamija iz kojih, na stanovit način, sva preostala islamska arhitektura predstavlja, tek, produžetak.
Važno je uočiti da se hijerarhija umjetnosti u islamu snažno razlikuje od onog što nalazimo na Zapadu. U zapadnjačkoj i nekim drugim civilizacijama, slikarstvo i skulptura zauzimaju središnje mjesto i imaju veliki vjerski značaj. Za razliku od toga, u islamu ne nalazimo gotovo uopće skulpturu, osim ponegdje par lavova na koje se može naići usred fontana, ili ponekad ispred palača, a slikarstvo je uvijek povezano s knjigom, u formi minijature i ne zauzima središnje mjesto, kao što je slučaj na Zapadu.
U islamu, dakle, i kaligrafija i arhitektura zauzimaju središnje mjesto u vjerskom životu i odražavaju Riječ Božiju unutar islamske zajednice. Kaligrafija izravno predstavlja odgovor duše muslimana na spuštanje kur'anske Objave. Poezija na arapskom jeziku postojala je i prije Objave, no prije kur'anske objave nije postojala islamska ili arapska kaligrafija. Islamska kaligrafija specifično je islamska umjetnost, bez ikakvog predislamskog prethodnika. Prvo se razvio stil kufi, a potom, kroz stoljeća, i ostali stilovi, poput onih: nashi, sulus, muhaqqiq, rejhani i nesta'liq, nevjerovatne preciznosti i ljepote. Stvorena je tako umjetnost koja se postepeno pomicala s pisanja teksta Časnog Kur'ana do pisanja knjiga, u najopćenitijem smislu, ukrašavanja predmeta iz svakodnevnog života, kuća i, naravno, džamija, na takav način da islamski ambijenti odražavaju prisustvo Riječi Allaha i podsjećaju muslimana na Svevišnjeg i učenje islama.
Što se tiče arhitekture, nisu značajne samo pojedinačne gradnje. Gradnja džamija, koja se u svom konačnom obliku vraća modelu Medinske džamije kao i mnoge kasnije tehnike gradnje kupola, uključujući potporne lukove i ostale tehnike koje su muslimani naučili od sasanidske arhitekture u Perziji i bizantske arhitekture u Siriji i Egiptu, prirodno su od velikog značenja.
No, ono što je osobito značajno jest stvaranje čitavih urbanih okruženja, uzoraka cijelih gradova u kojima je postojalo savršeno prožimanje između različitih komponenata i funkcija ljudskog života; u kojima je džamija kao srce grada bila usko povezana s bazarom, ekonomskim centrom, medresom – centrom učenja, stambenim četvrtima, karavansarajima i radionicama, na takav način da su vjerske, obrazovne, ekonomske, obiteljske i političke funkcije društva bile međusobno isprepletene.
Jedna od najznačajnijih karakteristika islamskog grada, onako kako se on tradicionalno shvaća, jest njegovo posvemašnje integriranje u prirodni okoliš i njegov sklad s klimatskim i ostalim prirodnim uvjetima.
Islamski grad nije se nikada gradio kako bi potvrđivao čovjekovo suprotstavljanje prirodi. On je uvijek građen upravo u skladu sa silama i elementima prirode. Svjetlost, vjetar, sjenovitost i dostupni materijali koristili su se do najvećeg mogućeg stepena, a materijali su korišteni na takav način da su se uvijek vraćali u njedra prirode, u slučaju napuštanja grada.
Islamska urbana područja, bilo da se nalaze na području Sjeverne Afrike, Jemena, Perzije ili negdje drugdje, do danas odražavaju neke od najuspješnijih primjera integracije čovjeka (“human habitant”) u prirodni okoliš. U ovom vremenu, obilježenom ekološkom krizom, mnogo se toga može naučiti iz tradicionalnog islamskog urbanizma, kao i iz arhitekture pojedinačnih građevina.
Prisutni su, također, i elementi izravno vjerskog i duhovnog značenja, povezani s tradicionalnim islamskim gradom.Tradicionalni islamski grad je ili bijele boje, kao što nailazimo u Sjevernoj Africi te čak u južnoj Španjolskoj koja do danas odražava svoju muslimansku prošlost, ili boje zemlje, kao što je slučaj u Perziji, Afganistanu i drugdje. U oba slučaja rezultat je stvaranje osjećaja stabilnosti i mira. Nema nikakve uznemirenosti: mir kao da prekriva islamske gradove gotovo poput pogrebnog spokoja i tišine, odrađenog u bijeloj boji koja je reminiscencija mrtvačkog pokrova.
No ipak, unutar grada, osobito u unutrašnjosti kuća, nailazimo na raskošno obojene keramičke pločice i dvorišta cvijećem i raznorodnim sadnicama. Cjelokupna ljepota muslimanskih gradova okrenuta je prema unutra, a ne prema van. Tradicionalne islamske kuće, bilo da se radi o kućama bogatih ili siromašnih, ne razlikuju se izvana. Tako je u javnom izgledu grada izbjegnuta pretjerana neujednačenost.
Ljepotu kuće treba ponajprije tražiti unutar njenih zidova. U unutrašnjosti kuće odražavaju se radost i uzvišenost koji prate poštovanje Allaha i uživanje u Njegovim blagodatima, osobito u radosti porodičnog života.
Islamski grad, onako kako je on tradicionalno izgrađen, treba smatrati jednim od najvećih dostignuća islamske umjetnosti. Stoga je njegovo uništenje u toku posljednjih stoljeća jedna od najvećih tragedija koja je zadesila islamski svijet, kao rezultat kolonizacije tog svijeta od strane Zapada u toku 18. i 19. stoljeća, i djelovanja, nominalno, nezavisnih muslimanskih vlada, koje su požudno slijedile zapadnjačke modele urbanog razvoja.
Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 91-93., prijevod: Aida Abadžić-Hodžić