Njemačka narodna priča
Jednog sunčanog ljetnog popodneva letjela su iznad zelene livade tri leptira: bijeli, crveni i žuti. Spuštali su se razigrano čas na jedan, čas na drugi cvjetić.
Iznenada nebo pokriše tamni oblaci. Zatim poče padati kiša. Leptiri žurno poletješe svom domu, ali nađoše vrata zatvorena. Ostadoše na kiši. Njihova krilca bila su sve teža i teža.
Kad u vrtu ugledaše velike cvjetove ljiljana, poletješe onamo. Zamoliše: „Ljiljane bijeli, otvori nam svoje latice da se sklonimo od kiše!“ Ljiljan odgovori: „Bijelog leptira mogu primiti. Crvenog i žutog ne mogu.“ Bijeli leptir tada reče: „Ako nećeš primiti i moja dva prijatelja, hvala ti na gostoprimstvu!“ I sva trojica odletješe.
Kiša je padala sve jače. Leptirići primijetiše krupan crveni tulipan. Pohitaše k njemu i ljubazno ga zamoliše: „Dobri tulipane, dopusti nam da se sklonimo u tvoju kućicu! Kiša će nas upropastiti…“
„Neka uđu crveni i žuti. Bijelog leptira ne primam“, reče tulipan. „Tvoja nam zaštita ne treba ako ne primiš svu trojicu. Radije ćemo zajedno umrijeti nego da svoga prijatelja ostavimo“, rekoše uvrijeđeno crveni i žuti i odletješe.
Taj razgovor čulo je sunce. Odmah je rastjeralo oblake. Zasjalo je toplo i osušilo krilca leptirićima. Oni su ponovno poletjeli na livadu. Igrali su se sve do večeri. Kada se sunce smrklo, vratili su se kući i, umorni, slatko zaspali.