Kad je hazreti Isa poslan ljudima od dragog Boga da ih uputi u vjeru i ispravan način života, brojne mudžize bile su dokaz da je on doista Božiji poslanik. Hazreti Isa tako je mogao vratiti vid slijepima, izliječiti one koji su bolovali od neizlječivih bolesti, pa čak, posredstvom svog životodajnog daha i oživljavati umrle.
Vijesti o njegovim mudžizama širile su se među ljudima, izazivajući divljenje i snažeći njihovu vjeru. Ipak, bilo je i onih koji i pored tako jasnih dokaza nisu uzvjerovali, već su hazreti Isaa smatrali čarobnjakom. Neki su se čak i javno izrugivali s njim, vrijeđali ga i govorili kako on obmanjuje ljude tvrdeći da je Božiji poslanik.
Putujući jednom nekamo sam, hazreti Isa sustiže nekog mladića, pa putovanje nastaviše zajedno. Mladić je prepoznao Isaa, znao je o kome se radi, slušao je mnogo o njegovim mudžizama, ali nije vjerovao da se zaista radi o Božijem poslaniku.
Putovali su neko vrijeme skupa, kad mladić odjednom u prašini ugleda pregršt truhlih kostiju, i u njemu se javi šejtanska pomisao. Namjeravao je izvrgnuti hazreti Isaa ruglu i pritom se dobro zabaviti. Reče sam sebi: „Baš lijepa prilika da iskušam Isaa i dokažem da je obični lažac!“
Onda se obrati Isau: „Čuo sam da si u stanju učiniti razna čuda. Kažu da vraćaš vid slijepima, liječiš teško bolesne, pa čak i oživljavaš mrtve. Kako uspijevaš činiti tako izvanredna djela?“
Hazreti Isa mirno odgovori: „Činim to s dopuštenjem Božijim i pomoći Njegovom. Bog je svemoćan i nije nikakvo čudo da mogu uraditi bilo šta ako On to želi. Njemu pripada vlast nad svim i On čini šta hoće.“
Mladić tad upita: „A možeš li i mene podučiti kako sve to činiš? I ja bih volio pomagati ljudima, liječiti bolesne, vraćati vid slijepima i oživljavati umrle.“
Hazreti Isa je znao da ovaj budalasti mladić nema dobre namjere, ali ništa ne reče. Šutke je koračao dalje, razmišljajući o tome kako je ovaj mladić ili jako naivan ili krajnje bezobrazan. A onda mu se mladić ponovo obrati: „Zašto šutiš, Isa? Nije valjda da su tvoje mudžize obična prevara i …“ Hazreti Isa ga prekide u pola rečenice i zamoli ga da više ne govori takve stvari.
Reče: „Bolje šuti, vidim da ne shvataš,
nije tvoje da se mrtvih laćaš.
Za to duša treba biti čistija od kiše,
da ti melek samo dobra djela piše.“
A onda mu hazreti Isa reče: „Sigurno si već čuo da je hazreti Musa svojim štapom porazio Faraona. Uzeo bi svoj štap u ruku, spomenuo bi ime Božije, pa bi se štap pretvorio u zmiju. A onda bi opet spomenuo ime Božije i zmija bi se ponovo pretvorila u štap. Misliš li da je to bilo zato što su se u štapu krile neke posebne moći? Vjeruješ li da bi i Faraon mogao isto da je taj štap bio u njegovim rukama? Naravno da Faraon ne bi mogao činiti ono što je činio hazreti Musa. Bio je to običan drveni štap kakav imaju pastiri. Nije to bio nikakav čudesni štap spušten s nebesa. Međutim, činio je čuda onda kad bi se našao u rukama hazreti Musaa, onoga kome se na planini Tur obratio sami dragi Bog. Hazreti Musa je s pomoći Božijom i dopuštanjem Njegovim svojim štapom rascijepio more i izveo svoj narod iz ropstva.znaj da to ne bi mogao učiniti niko drugi, makar u rukama imao onaj hazreti Musaov štap.“
Mladić na to reče: „Istinu govoriš i slažem se s tobom. Tačno je da moja ruka nije hazreti Musaova niti je u meni onakav životodajni dah kakav je u tebi. Ali tebi je to lahko uraditi, pa te molim da učiniš to za mene!“
„Šta ustvari želiš da učinim?“, s čuđenjem upita hazreti Isa. Mladić odgovori: „Pa, sasvim je jasno šta želim. Molim te da oživiš ove truhle kosti koje leže u prašini. Slažem se da ja to nikad ne bih mogao učiniti, ali volio bih vidjeti tebe kako to činiš. Samo, molim te, nemoj reći da nećeš učiniti to za mene, jer onda ću pomisliti kako između nas nema nikakve razlike. Svi pričaju kako možeš oživljavati mrtve, pa bih se rado osvjedočio da je zaista istina da će ljudi na Dan sudnji biti proživljeni i onda odgovarati za svoja djela.“
Hazreti Isa tad podiže pogled k nebu i zamoli dragog Boga da ga uputi šta mu je činiti.
Reče Isa: „Gospodaru, Ti mi sad kaži
zbog čega budala to od mene traži?
Ne brine ga što vlastita mu je bolesna duša,
već dušama drugih on bi da me kuša.
On ne vidi da je pravi mrtvac živi,
a htio bi neznanog mrtvog da oživim.“
I tako se hazreti Isa obrati Bogu, pa mu odmah stiže i odgovor. Dragi Bog objasni mu da je ovaj budalasti mladić duboko ogrezao u grijehe i da ga nikakv dokaz neće vratiti na pravi put. Naprosto, njegova ružna djela i grijesi toliko su potamnili njegovo srce da je ono postalo nepopravljivo.
Onda hazreti Isa pokuša objasniti mladiću da to što traži nema smisla i da bi najbolje bilo da se prođe takvih želja. No, budalasti mladić je navaljivao i navaljivao, govoreći: „Molim te da učiniš to i dokažeš mi da je istina kako će mrtve kosti biti proživljene i da će ljudi zbilja polagati račun za svoja djela! Hoću da vidim da si u stanju to učiniti i da je dovoljno da samo spomeneš ime Božije!“
Govoreći to, mladić se podsmjehivao hazreti Isau, neskriveno se rugajući pomisli da će mrtvi na Dan sudnji biti oživljeni. Hazreti Isa tad odluči da ipak udovolji mladiću, premda je dobro znao da se to neće dobro završiti po ovog blesavog čovjeka.
Hazreti Isa tad spomenu ime Božije, i one napola truhle kosti počeše se, pred očima zapanjenog mladića, zaogrtati mesom i pretvarati u živo biće. Samo tren kasnije, pred njima je stajao strašni lav. Naime, one truhle kosti bile su ustvari kosti lava koji je nekad davno umro na tom mjestu. Lav se odjednom ustremi na mladića i zakla ga prije nego je ovaj i shvatio šta se događa.
I evo, vidjeli smo kako se završavaju oni u čijim glavama nema nimalo pameti. Jer, da je mladić bio iole pametan, ne bi tjerao šegu s Božijim poslanikom ni dosađivao mu svojim budalastim željama.
Lav, uglavnom, samo usmrti mladića, ali ne htjede ga pojesti. Sve to začudi hazreti Isaa, pa upita lava: „Zašto si se tako naglo ustremio na ovog jadnika, a kad si ga već ubio, zašto ga onda nisi i pojeo?“ Lav odgovori: „Ubio sam ga bez oklijevanja zato što je tebe uznemiravao, a jesti ga nisam htio zato što njegovo meso nije bilo moja nafaka. Ja sam propisanu mi nafaku pojeo za života. Ti si me oživio, a ja nisam mogao pojesti ono što mi Bog nije odredio da pojedem za svoga života.“
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 169-172.