Spustila se večer. Obitelj se okupila oko televizora. Pokretne slike trepere na ekranu i susreću se s toplim i sjajnim očima ukućana.
Djed se ugodno ispružio u naslonjaču, razgibava prste, pa zadirkuje unučicu:
– Eh, da su meni tvoje godine, nitko ne bi bio sretniji od mene!
Baka se nalaktila o stol, iznad naočala pogledom cilja svoju miljenicu pa i ona nekako sjetno uzdiše:
– Zlato moje, da sam ja barem malena kao ti, što bi meni lijepo bilo!
U isto vrijeme mama zvecka šalicom za mlijeko, žličicom za med i plitkim tanjurićem pa tobože tati dovikuje iz kuhinje:
– Da smo barem mi sada maleni pa da nam se sve tako servira, što bismo znali uživati!
Djevojčica se pravi da ne čuje, ali uzalud. Njihove je riječi diraju u dno duše. Srce joj bije sve brže i odlučnije. Odjednom skoči i ugasi televizor.
– Što ti je, zar si poludjela? – dreknuše na nju odrasli, svi u isti mah.
– Gotovo je! Svi na pranje zubi i u pidžame! – poviče dijete. – Vrijedi za bake i djedove, za mame i tate koji glume da najviše na svijetu vole biti djeca. Nema više cili – mili! Sva dobra djeca u devet idu u krevet. Smjesta se izgubite!
Božidar Prosenjak
Izvor: www.zlatnadjeca.com