Mjesec je sjao i mi provedosmo
Cijelu noć na širini livada.
Vjetar talasaše žita,
A bijele vrbe domahivahu mjesec.
Pred nama svjetlucahu čaše,
Iz našeg kruga ozvanjaše
Veselje i pjesma poljima.
Sada sam idem kroz polje.
Jutro. Osmjehujem se.
U mom tijelu leži opojni umor,
Za mnom daleko još zvoni
Veselih drugova smijeh.
Lišće u granju šumi, šumi u meni,
I rijeka huji, huji kroza me,
Iz plota me doziva
Crven makov cvijet.
O, zbogom, drugovi!
Mjesec je davno zašao za brdo.
Vaš smijeh mi iz daljine još nanosi vjetar.
Prijatelji, nečega se bojim:
Vaš smijeh u dolini zvoni
K'o za životom
Grčeviti krik.
Hamza Humo, „Poezija i proza“