prof. dr. Mujo Slatina
Učenje i podučavanje nalazimo u historiji svih kulturnih naroda. Čovjek je podučavao i učio drugoga mnogo prije nego što je svjesno izdvojio posebno vrijeme za učenje i podučavanje. Hiljadama godina čovjek je učiteljevao prije nego je postao profesionalni učitelj. Predstavu o učenju i poduci, dakle, možemo učiniti veoma starom. Moguće je zamisliti učenje/podučavanje kao prvotni najjednostavniji »pedagoški odnos« koji proističe iz nužnosti općenja i prenošenja iskustava iz najbliže čulne okoline. Možemo, dakle, zamisliti čovjeka koji, crtajući i pišući po pijesku, podučava drugoga, koji obrađujući zemlju, loveći životinje ili skupljajući plodove, uči svoje dijete. Bili su to samonikli, prirodni oblici učenja i podučavanja. Imitacija, oponašanje, učenje po modelu itd. karakteriziraju samonikle “pedagoške odnose”. Samonikli, prirodni oblici učenja i podučavanja izražavaju nerazvijenu odgojno-obrazovnu konkretnost. Ova samonikla nerazvijena odgojno-obrazovna konkretnost, a koju danas vidimo kao slobodno i do kraja neisplanirano i neisprogramirano uplitanje u rast i razvoj mladih, tražila je da (samo)učenje i (samo)podučavanje funkcioniraju kao neka vrsta »pedagoškog odnosa«. Nekada su djeca i mladi, prema svojim mogućnostima, sudjelovali u životu odraslih. Ovo uključivanje u život bilo je njihovo učenje. Danas se u razvijenoj odgojno-obrazovnoj konkretnosti vraćamo ovoj ideji: učeća organizacija i/ili učeće društvo (Drucker, 1992, Delors i dr, 1998, Senge, 2003). Otuda se naša briga za stvaranjem čitavog bogatstva konfluentnih učećih situacija ne može svesti na »čisto« školsko učenje i/ili podučavanje. Školsko učenje i podučavanje uglavnom odvaja učenika od čulnog svijeta. I ne samo to. Školska interpretacija samoučenja nerijetko se poima u smislu da pojedinac sam (kao pustinjak) uči, a ne da samostalno uči u učećoj organizaciji i/ili učećem društvu. Samoučenje se, dakle, nerijetko shvata da svi pojedinačno uče, a ne da svi uče kao pojedinci. Današnji rast i razvoj ličnosti mladih sve više ovisi o konfluentnom učenju, o učećoj organizaciji i/ili učećem društvu (više u: DeMeulle & D'Emidio-Caston, 1996, Shapiro, 1998, Dryden i Vos, 2001).
Promatranje samoniklog pedagoškog odnosa omogućuje nam da spoznamo da učenje i podučavanje nisu prisutni samo u odgoju/obrazovanju kao posebnoj ljudskoj djelatnosti, u odgoju i obrazovanju kao posebno izdvojenom vremenu za učenje i podučavanje. I drugi oblici ljudske djelatnosti sobom i u sebi nose fenomen učenja/podučavanja. Rad i interakcija, kako bi rekao Habermas, eo ipso uključuju procese učenja. Preko učenja i podučavanja odgojno-obrazovni fenomen je prisutan (ili može biti prisutan) u svakom obliku ljudske djelatnosti. Najjednostavniji odnos koji povezuje odgojne i obrazovne elemente različitih ljudskih djelatnosti jeste apstrakcija – učenje. Upravo ovaj najjednostavniji »pedagoški odnos« ne dopušta da se odgoj i obrazovanje reduciraju na proces pukog prenošenja, saopćavanja i primanja informacija, čemu nastava uporno teži. Ova apstrakcija je svojevrsna »ćelija« konfluentnog obrazovanja.
Učenje je ćelija odgoja/obrazovanja
U povijesti odgojno-obrazovnog fenomena ne možemo naći niti jedan njegov oblik u kojem ne egzistira učenje/poduka. Ova kategorija nije vezana samo za ovaj ili samo za onaj odgoj, za ovo ili ono obrazovanje, nego i za ovaj i za onaj odgoj, i za ovo i za ono obrazovanje. Neovisno o tome da li se radi o samoniklim ili društveno organiziranim oblicima edukacije, o autentičnom ili institucionaliziranom odgoju/obrazovanju, ili o tome da li se neki vid edukacije pojavio na ovom ili onom prostoru, u ovo ili ono vrijeme, neovisno od toga da li se radi o autokratskom ili slobodnom odgoju ili je li riječ o edukacijskim sadržajima iz prirodnih, društvenih ili humanističkih znanosti itd., učenje/podučavanje se u njima nužno pojavljuje. Dakle, učenje/podučavanje javlja se kao opće, kao zajedničko svim oblicima odgojno-obrazovne djelatnosti kao i svim oblicima ljudske djelatnosti koji sobom i u sebi nose odgojno-obrazovni fenomen. Zato je i moguće govoriti o odgojnoj vrijednosti igre, filma, televizije, radija, rada itd. Upravo zbog ove apstraktnosti učenje/podučavanje važi za sve epohe. Drugim riječima, učenje/podučavanje je najjednostavnija pedagoška kategorija. Izraz »najjednostavnija« ne znači »najprostija«. Sintagmom »najjednostavnija kategorija« samo se želi reći da je učenje zajedničko svim oblicima odgojno-obrazovnog rada i svim oblicima rada kao odgoja, da je učenje/podučavanje ono što je u tim oblicima invarijantno. Tako učenje i podučavanje možemo usporediti sa ćelijom u biologiji. Kao što je ćelija opće, tj. zajedničko svim oblicima života, tako je i učenje, opće, tj. zajedničko svim oblicima odgojnog rada i rada kao odgoja.
Ako je ćelija u osnovi čovjekovog biološkog života, učenje je u osnovi njegovog duhovnog života. I historija, i nauka, i religija se utrkuju kako bi nam pokazale da je učenje/podučavanje zaista »ćelija« odgoja/obrazovanja. Bez učenja/podučavanja nema odgoja i obrazovanja.
Izvor: prof. dr. Mujo Slatina, Konfluentno učenje i/ili podučavanje, pdf. izdanje, Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, str. 91-92.