Kubanska narodna priča
Jednog lijepog ljetnjeg dana jedan dječak, koji je bio veoma žedan, priđe izvoru i reče:
„Danas je jako toplo, a ja sam veoma žedan. Mogu li se napiti tvoje hladne vode?“
„Možeš“, odgovori izvor, „ali prvo pokaži ruke.“
Kad dječak pokaza ruke, izvor mu ljutito odgovori:
„Ne dozvoljavam ti da takvim prljavim rukama zahvataš moju vodu!“
Dječak pogleda svoje ruke koje su zaista bile užasno prljave, jer ih nije bio odavno oprao, pocrveni od stida i hitro stavi ruke iza leđa.
Pošto je bio veoma žedan, dječak se naže s namjerom da ustima dohvati vodu, ali kako mu je lice bilo prljavo kao i ruke, izvor je tog trenutka usahnuo.
Malo zatim došlo je nekoliko žena sa sudovima da zahvate vodu, ali kako su se iznenadile kada su vidjele da je izvor usahnuo!
„Teško nama! Kako ćemo ručak skuhati bez vode?“ kazala je jedna.
„Čime ću krave napojiti?“ upitala je druga.
„Gdje ćemo se umivati?“ upitala je treća.
Voda je bila potrebna i konjima i kravama i kozama i plovkama pa čak i žabama.
Zatim je došla jedna starica i kroz plač upitala:
„Dragi izvorčiću, zar ovako stara da umrem od žeđi?“
„Dat ću vam vodu tek onda“, odgovorio je izvor, „kada se umazani dječak opere kako treba.“
Dječak je sada vrlo rado želio da se umije, ali vode nigdje nije bilo. Sve je presušilo: i izvor i potok i rijeka.
Dječak se tada sjetio da je gore, visoko na planini, jednom kada je išao s ocem, vidio potočić. Brzo je išao. Usta su mu bila suha od žeđi. A kada je stigao na željeno mjesto, vrisnuo je od tuge. I ovaj je potočić bio presušio. Sjeo je i dugo plakao.
Suzama je oprao ruke, ali lice mu je od suza bilo još prljavije. Ustao je i pošao dalje uz planinu. Skoro na vrhu planine, u jednoj uvali, opazi gomilu snijega koji je ostao još od zime.
„Evo gdje ću se umiti!“ uskliknu radosno dječak, te stade trljati ruke, lice i vrat.
Zatim je uzeo grudvu snijega i u slast je pojeo, a onda brzo krenuo nazad u selo. „Treba što prije da se vratim jer dolje nema vode“, mislio je dječak pa još brže koračao.
Kada se vratio u selo, vidio je oko izvora veliku skupinu ljudi koji su sa sudovima stajali i čekali vodu.
Dječak priđe izvoru i reče:
„Dragi izvoru, pogledaj kako sam sada čist. Daj nam vode! Obećavam ti da ću se svakog dana umivati.“
„Vrlo dobro“, kazao je izvor. „Evo, izvolite vode!“
Tog trenutka opet je zažuborila bistra i hladna voda.
Sve su majke brzo odnijele vodu kućama da bi svojoj djeci spremile ručak.
Od tog dana u cijelom selu nije bilo ni jednog prljavog dječaka.
Izvor: Cvrčak, mjesečnik za osnovce, god. VIII, br. 69, KULT d.o.o., Bihać, septembar 2011, str. 8-9.