Mrkla noć obavila je planinske visove. Ništa se nije moglo vidjeti. Samo crnilo. Mjesec i zvijezde skrili su oblaci.
Nedostajalo mu je svega nekoliko metara do vrha, a onda se pokliznuo i našao u zraku, padajući velikom brzinom. Pod sobom je vidio samo crnilo i imao je užasan osjećaj da je zarobljenik gravitacije.
Njegov pad se nastavljao, a u ogromnom strahu koji ga je obuzeo pred očima su mu prolijetale slike svih dobrih i loših trenutaka njegovog života. Smrt je bila tako blizu, kad iznenada osjeti zatezanje užeta oko svog struka. Njegovo tijelo je visilo u zraku.
Samo uže ga je držalo, i u tom trenutku potpune mirnoće jedino što mu je preostalo, bilo je da poviče: „Bože, pomozi mi!“
Odjednom se začuo dubok glas sa neba: „Šta želiš da učinim?“
„Spasi me Bože.“
„Da li stvarno vjeruješ da te mogu spasiti?“
„Naravno da vjerujem da možeš.“
„Onda presjeci uže vezano oko tvog struka.“
Nastupio je trenutak tišine, a potom je čovjek odlučio da se drži za uže iz sve snage.
Sutradan je spasilačka ekipa pronašla planinara mrtvog i smrznutog, dok je njegovo tijelo visilo na užetu. Svega na korak od tla.
Pouka: Nikad ne dovodi u sumnju Božije riječi. Imaj povjerenja, ne drži se tako očajno svog „užeta“. I nikad ne reci da te je On zaboravio ili napustio.
Izvor: http://www.kidsworldfun.com/shortstories.php
Prevod: A. Kadrija