Uzvišeni Allah kaže:
Oni koji dijele imetke svoje želeći steći Allahovo zadovoljstvo i da im to postane navika, sliče vrtu na visoravni na koji se izlijeva obilna kiša, pa daje dvostruk plod; ako ne bude obilne kiše, bude kiše rosulje. A Allah dobro vidi ono što vi radite.[1]
Za sve što potrošite i što zavjetujete – Allah, sigurno, za to zna! A nevljalcima niko neće pomoći.[2]
Nećete postići dobročinstvo dok ne budete dijelili od onoga što volite.[3]
Pod vakufom se podrazumijeva dobrovoljno zavještanje dijela imovine u ime Allaha, dž.š., i njeno prepuštanje na korištenje i dobrobit siromašnih, onima kojima je potrebno, putnika i raznih vidova ugroženih kategorija muslimana. To se izvodi na takav način da to postaje trajno vlasništvo muslimana koje se ne može otuđiti, prodati, prenamijeniti, naslijediti, ponovo darivati i slično. To je dobro djelo koje se u islamskom fikhu tretira kao ibadet malijje (ibadet s imetkom).
U dalekoj islamskoj povijesti se spominje Ibrahim, a.s., sa svojim sinom Ismailom, a.s., da su napravili Kabu u Meki, a također su i u Palestini ostavili više građevina i posjeda koji do danas postoje i koje muslimani koriste, a ti vakufi su poznati pod imenom Vakuf Halilu-rrahmana.
Halilu-rrahman je lijepi nadimak Ibrahima, a.s., o čemu je zabilježeno i u Kur'anu:
A Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja.
Također je poznato da je Sulejman, a.s., napravio poznati Bejtu-l-Makdis u Kudusi-Šerifu. I zadnji Allahov poslanik Muhammed, a.s., također je ličnim primjerom pokazao važnost čina uvakufljenja imovine te je u Medini napravio dvije džamije: Mesdžidu-Kuba i Mesdžidu-Nebijj. Također je uvakufio svu svoju nepokretnu imovinu, koja se sastojala od sedam voćnjaka u Medini, Fedeku i Hajberu, odredivši da se prihod troši na sirotinju, siromašne putnike i diplomatske predstavnike koji dođu sa strane.
Poslanikov put su slijedili ashabi. Hazreti Omer je bio prvi musliman koji je uvakufio svoju najbolju zemlju na Hajberu.
Ova tradicija i propis su njegovani i u kasnijoj islamskoj povijesti, u emejevićkom, abasijskom i osmanskom periodu. Diljem islamskog svijeta su podizani hajrati i ostavljani na korištenje muslimanima.
Među poznatim velikim vakifima iz osmanskog perioda koji su svoju imovinu uvakufili u Bosni su: Isa-beg Ishaković, koji je utemeljitelj grada Sarajeva, Gazi Husrev-beg, Mehmed-paša Sokolović, Ferhat-beg Sokolović, za koga kažu da je bio za grad Banja Luku ono što je Gazi Husrev-beg za Sarajevo. On je 1576. godine izgradio poznatu džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci.
Imovinu koja se uvakufi nije dozvoljeno opozvati i ponovo vratiti u svoj posjed. To se smatra veoma pokuđenim činom. Zato muslliman treba dobro razmisliti prije nego što se odluči nešto uvakufiti, a kad uvakufi, onda nema povratka niti kajanja. Allahov Poslanik, a.s., je rekao:
„Ko traži povrat darovanog, sličan je onome koji jede ono što je povratio.“[4]
Rekao je:
„Kad umre sin Ademov prestaju mu dobra djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, ostavljeno znanje i dobro dijete koje mu dovu čini.“[5]
Ove i mnoge druge Poslanikove predaje su bile djelotvorni faktor koji je pokretao muslimane da uvakufljuju imovinu kako bi time zaradili nagradu kod svoga Gospodara.
Izvor: Fikret Arnaut, Hutbe, Džema'at SABUR e.V. München, Bihać, 2003, str. 132-135.