Naučni istraživački tim tvrdi da su ljudi s dijabetesom skloniji depresiji zbog interakcije visokog nivoa šećera i neurotransmitera povezanog s depresijom. Tim je predstavio rezultate svog istraživanja na zajedničkom sastanku Međunarodnog društva za endokrinologiju i Endokrinog društva: ICE / ENDO 2014 u Chicagu, IL.
Ranije istraživanje je utvrdilo povezanost dijabetesa i depresije, ali mehanizam te povezanosti nije bio razjašnjen.
Medical News Today, godine 2010. objavio je izvještaj o istraživanju koje su proveli naučnici sa Harvard School of Public Health u Bostonu. Istraživanje povezanosti depresije i dijabetesa provedeno je među 65.380 žena. Harvardski tim je došao do zaključka da su ne samo žene sa dijabetesom izložene povećanom riziku od depresije već su i depresivne žene izložene povećanom riziku od razvoja dijabetesa.
Istraživanje je utvrdilo da su depresivne žene imale 17% veći rizik od razvoja dijabetesa nego žene koje nisu bolovale od depresije. Kod žena koje su uzimale antidepresive taj rizik je bio 25% veći.
Također je utvrđeno da je rizik od depresije bio 29% veći kod žena sa dijabetesom nego kod žena koje nisu bolovale od ove bolesti. Kod žena na inzulinu rizik je bio čak 53% veći.
„Depresija se može razviti usljed biohemijskih promjena direktno izazvani dijabetesom ili njegovim tretmanom“, tvrdi istraživački tim, „ili usljed stresa i pritiska, iznurujućih posljedica koje obično prate život s dijabetesom.“
Ovu hipotezu iznio je istraživački tim u sastavu dr. Nicolas Bolo (Beth Israel-Deaconess Medical Center) i dr. Donald Simonson (Brigham and Women's Hospital), oba iz Bostona.
Biohemijski mehanizam objašnjava povezanost depresije i dijabetesa
„Po uvriježenom mišljenju pacijenti s dijabetesom tipa 1 ili tipa 2 izloženiji su depresiji nego pacijenti koji ne boluju od ove bolesti zbog povećanog stresa usljed nošenja sa ovom kompleksnom hroničnom bolešću“, pišu Bolo i Simonson. “Naši rezultati sugeriraju da visok nivo glukoze u krvi može stvoriti predispoziciju za razvoj depresije kod bolesnika s dijabetesom tipa 1 kroz biološke mehanizme u mozgu.”
Bolo i Simonson ispitivali su tri muškaraca i pet žena (prosječna dob 26) s dijabetesom tipa 1 i poredili ih sa kontrolnom grupom od šest muškaraca i pet žena (prosječna dob 29). Nijedan ispitanik istraživanja nije bio depresivan.
Koristeći funkcionalnu magnetnu rezonancu, istraživači su mjerili nivoe glutamata – neurotransmitera povezanog sa depresijom – kod ispitanika. Ispitanici su skenirani i kada je njihov nivo šećera u krvi bio normalan, 90-110 mg/dl, i kada je bio umjereno povišen, 180-200 mg/dl.
Povećanjem nivoa glukoze u krvi povećavao se i nivo glutamata (neurotransmitera povezanog s depresijom) kod dijabetičara, ali ne i kod ispitanika u kontrolnoj grupi. Autori su utvrdili da su podizanjem nivoa šećera u krvi veze između regija mozga zaduženih za samopercepciju i emocije postajale slabije kod dijabetičara nego kod zdravih kontrolih ispitanika. Povišen nivo gultamata je rezultirao gorim rezultatima upitnika po pitanju depresije. Međutim, istraživači napominju da iako su kod grupe oboljelih od dijabetesa rezultati bili gori nego kod kontrolne grupe, ipak su još uvijek bili daleko ispod nivoa ozbiljne depresije.
Dr. Bolo smatra da rezultati ovog istraživanja omogućavaju razvoj ciljanih pristupa liječenju depresije kod dijabetesa.
Izvor: medicalnewstoday.com
Prevod: A. Kadrija