Uzvišeni Allah kaže:
Tako mi neba sazviježđima okićenog, i Dana već određenog, i prisutnih, i onoga što će biti prisutno – prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji – a Allah je svemu Svjedok. One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u Džehennemu i isto tako prženje u ognju. (El-Burūdž, 1-10.)
Muhammed ibn Ishak tvrdi da su oni živjeli nakon dolaska Isaa, a.s., ali drugi učenjaci se s njim ne slažu, tvrdeći da su živjeli prije njega. Kako bilo, mnogi učenjaci su spomenuli da se ovakav događaj ponovio više puta.
Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prenosi se hadis koji nam kazuje o onima koji su spomenuti u Časnom Kur’anu:
»Nekada davno, prije vas, živio je jedan vladar koji je imao svoga čarobnjaka. Kada je čarobnjak ostario, rekao je vladaru: „Ja sam ostario i smrt mi se približila, pa mi daj jednoga dječaka da ga poučim čarolijama.“ Tako mu je vladar dao jednog dječaka. Na putu, između vladara i čarobnjaka, živio je jedan monah. Dječak je, jednom prilikom, prolazeći pored monaha, navratio kod njega, pa mu se svidjelo kako govori. Kad bi došao čarobnjaku, ovaj bi ga udarao i pitao gdje se zadržao. Kad bi se vratio svojima kod kuće, i oni bi ga udarali i pitali gdje se zadržao. Dječak se na to požalio monahu, pa mu je ovaj rekao: „Kad te bude htio udariti čarobnjak, reci da si se zadržao kod kuće, a kad te budu htjeli udariti kod kuće reci da si se zadržao kod čarobnjaka!“
Jednoga dana dječak je naišao na jednu ogromnu i strašnu životinju koja se ispriječila pred svijet tako da ne mogu prolaziti, pa je pomislio: „Danas ću vidjeti da li je Allahu draži monah ili čarobnjak.“ Uzeo je kamen i rekao: „Bože, ako ti je draži monah od čarobnjaka, usmrti ovu životinju i neka ljudi prolaze!“ Zatim je bacio kamen, pogodio životinju i ubio je, pa je svijet počeo prolaziti. Kasnije je o svemu ovome ispričao monahu, pa mu je monah rekao: „E moj sine, ti si bolji od mene i bit ćeš stavljen u iskušenje. Ako budeš stavljen na iskušenje, nemoj nikome govoriti za mene!“
Dječak je liječio slijepce, gubavce i druge bolesnike. Iscjeljivao je od svake bolesti. Vladar je imao jednog bliskog prijatelja, sugovornika, koji je oslijepio. Čuvši za dječaka, on mu je došao s bogatim darovima i rekao: „Izliječi me, tvoje je sve što ovdje vidiš!“ Dječak je rekao: „Ja ne liječim nikoga, nego Uzvišeni Allah. Ako u Njega vjeruješ, ja ću Allaha zamoliti da te izliječi.“ Ovaj je povjerovao, pa je dječak zamolio Allaha i izliječio ga. Zatim je ovaj otišao kod vladara i ponovo sjeo u njegovo društvo kao i ranije, pa ga je vladar upitao: „Hej ti, ko ti je vratio vid?“ On je odgovorio: „Moj Gospodar!“ Na to je vladar rekao: „Ja?“ Ovaj je odgovorio: „Ne, nego Allah, moj i tvoj Gospodar.“ Vladar je zatim upitao: „Zar ti imaš drugog gospodara osim mene?“ „Imam, moj i tvoj gospodar je Allah“, rekao je. Zatim ga je počeo mučiti dok mu nije kazao za dječaka, a onda je naredio da mu se dječak dovede. Kad su ga doveli, upitao je: „Sine, kako svojim čarolijama liječiš slijepce i gubavce i sve ove bolesnike?“ „Ja ne liječim nikoga, nego Uzvišeni Gospodar“, odgovorio je. „Ja?“, upitao je vladar. „Ne“, odgovorio je. „Zar ti imaš drugog gospodara mimo mene?“, upitao je. On je odgovorio: „Moj i tvoj Gospodar je Allah.“ Onda je i njega počeo mučiti dok mu nije kazao za monaha. Potom je doveden i monah, pa mu je rekao: „Poreci svoju vjeru!“ Kada je ovaj odbio to učiniti, uzeo je pilu i razrezao mu glavu na dva dijela, koji su pali na zemlju. Zatim je slijepcu rekao da porekne svoju vjeru, pa, kada je i ovaj to odbio, uzeo je pilu i njemu razrezao glavu na dva dijela, koja su pala na zemlju. Onda je dječaku rekao da porekne svoju vjeru, pa, kada je i on odbio to učiniti, poslao ga je sa grupom svojih ljudi na tu i tu planinu i rekao: „Kad se popnete na vrh, ako porekne vjeru, poštedite ga, a, ako odbije da to učini, onda ga gurnite.“
Kad su ga odveli i s njim se popeli na vrh planine on je zamolio: „Bože, spasi me od njih, kako Ti hoćeš!“ Brdo se zatreslo i svi su se survali. Dječak je, raspitujući se, došao do vladara, koji ga je, kad je ušao, upitao: „Šta je sa tvojim društvom?“ On je odgovorio: „Allah Uzvišeni me od njih spasio.“ Onda je s njim na lađi poslao drugu grupu i rekao im: „Kad se otisnete na pučinu, ako porekne svoju vjeru, poštedite ga, a ako ne, bacite ga u more!“ Kad su se otisnuli na more, dječak je zamolio: „Bože, spasi me od njih, kako Ti hoćeš!“, pa su se svi utopili. Dječak se opet vratio i, kada je ušao vladaru, upitao ga je vladar: „Šta je sa tvojim društvom?“ On je odgovorio: „Allah Uzvišeni me od njih spasio.“
Zatim je rekao vladaru: „Ti me ne možeš ubiti dok ne uradiš šta ti budem naredio. Ako uradiš šta ti naredim, ubit ćeš me, a, ako ne, nećeš me moći ubiti!“ „A šta to trebam uraditi?“, upitao je. On je rekao: „Skupi sav narod na jednom mjestu, zatim me razapni na jedno stablo, a onda uzmi strijelu iz mog tobolca i reci: ‘U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka!’ Ako to uradiš, ubit ćeš me.“ Tako je i uradio. Uzeo je strijelu, stavio je u luk, zategao i rekao: „U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka“, a zatim je odapeo. Strijela je dječaka pogodila pravo u sljepoočnicu. Dječak je na mjesto gdje ga je pogodila strijela stavio ruku i umro. Tada je svijet povikao: „Mi vjerujemo u Gospodara ovog dječaka!“ Vladaru su tada rekli: „Tako nam Allaha, zadesilo te baš ono čega si se bojao, sav je svijet povjerovao!“ Onda je naredio da se iskopaju jame i u njima nalože vatre i rekao: „Ko se odrekne svoje vjere, pustite ga, a ko odbije da to učini, gurnite ga u vatru!“ Svijet se gurao i utrkivao. Jedna žena sa djetetom, koje je dojila, opirala se da padne u vatru, pa joj je dijete reklo: „Majko strpi se! Ti si na Istini.“«
(Hadis prenose od Hammada ibn Seleme imam Ahmed, Muslim i En-Nesa’i)
Učenjaci smatraju da se događaj kod rova ponavljao u prošlosti više puta. Ibn Ebi-Hatim kaže: Rekao mi je moj otac od Ebu-Jemana, od Safvan ibn Abdurrahman ibn Džubejra, koji kaže: „Događaj kod rova se dogodio u Jemenu, za života Tubbe'a. I dogodio se u Konstantinopolju za života Konstantina, koji je naložio lomače na koje je bacao one koje su primili vjeru Isaa, a.s. Također se dogodio u Iraku, u Babiloniji, za života Nabukodonosora, koji je postavio idole i naredio ljudima da se klanjaju pred njima. Danijel, Izrija i Mešail su odbili, pa je stoga zapalio ogromnu lomaču i bacio ih u nju. Kako bilo, Uzvišeni Allah ih je spasio od vatre i učinio da deveterica grješnika padnu u vatru koju su sami naložili.“
U vezi sa AIlahovim riječima: … prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, Es-Sadi kaže: ’’Bile su tri jame: jedna u Šamu (Siriji), druga u Iraku, a treća je bila u Jemenu.” (Prenosi Ibn Ebi-Hatim)
Izvor: Hafiz Ibn Kesir, Priče iz Kur'ana, Ilum, Bužim, 2007., prijevod sa engleskog: prof. Adnan Hafizović, str. 159-163.