Autor: Andrea Mataija Redžović, prof. psihologije
Dobar se život, u velikoj mjeri, može naučiti, tj. ljudi mogu mnogo učiniti da vode bolji život. No, taj bolji život zahtijeva da se trajno ponašamo na određen način. Dobar život je stoga i težak posao, a do prave sreće ne vode prečice.
Jeste li ikada susreli osobu koja tvrdi da nije negativna po svojim stavovima i očekivanjima, već samo realistična? Taj mit o realističnosti ponekad drži ljude „zaključanima“. Putem osjetila primamo razne podražaje iz vanjskog okruženja (i naše nutrine), koje potom vrednujemo kao važne ili nevažne, kao povoljne ili nepovoljne. Sva naša iskustva, dakle, mi interpretiramo (zašto se nešto događa, što to za nas znači, što će se nadalje dogoditi…).
Te su interpretacije u podlozi fiziološke, kemijske i emocionalne reakcije koja, ovisno o procjeni, varira po intenzitetu i tonu. Ako zaključimo da se događa nešto poželjno, a k tome još i našom zaslugom, reakcija je ugodna. No, interpretiramo li situaciju kao prijeteću, opasnu, nepravednu…, ponestaje nam dah, raste tlak, padamo u depresiju. Jer – činjenica je činjenica. Ili možda ipak nije? Naime, naše interpretacije jesu brze, no nisu uvijek točne (ili barem korisne). Nekad su netočne jer su nas kroz život loše usmjerili i možda naučili da neuspjeh interpretiramo kao nesposobnost (a ne nedovoljan trud), ili da nečiju šutnju doživimo kao osobnu nezainteresiranost (a ne npr. pomno praćenje naših riječi), ili smo pak sami upali u zamku negativnosti kao loše navike. U svakom slučaju, vrijedi uložiti vrijeme i trud u provjeru (i po potrebi promjenu) naših interpretacija, tj. misli.
Zašto je to važno? Zato što naš um automatski traži potvrdu onoga u što vjerujemo pa „biramo“ čuti, vidjeti i zapamtiti ono što jest u skladu s našim početnim uvjerenjem. Dakle, kada razmišljamo negativno (npr. „Sve je propalo“, „Namjerno me zakidaju“, „Uvijek pogriješim“…), selektivno doživljavamo stvarnost i počinjemo „vidjeti“ da svijet jest loše mjesto. Nadalje, ako očekujemo loše stvari, manje smo skloni uložiti pravi trud („Ionako neću uspjeti pa što gubiti vrijeme“) ili zbog straha isprobati nešto novo. Mijenjajući tako svoje ponašanje, zaista smanjujemo vjerojatnost uspjeha, kako osobnog, tako i u odnosu s drugim ljudima. I time se zatvara krug, više začaran nego realističan.
No, da ne bismo upali u zabludu: pozitivno razmišljanje nije luckasto ignoriranje problema, već nastojanje da ga vidimo u drugačijem svjetlu. Pozitivno razmišljanje je disciplina koja trenira ljudski um da promijeni percipiranu stvarnost opetovanim stvaranjem pozitivnih mentalnih izjava. A kada se podsjetimo da postoje dokazi da pozitivan stav pomaže smanjiti razinu stresa i unaprijediti zdravlje, lakše je uložiti napor.
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LVII, br. 670-671, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, studeni-prosinac 2015, str. 26-27.