Zašto disciplina?
Zašto disciplina?

Zašto disciplina?

Uh-oh! Upravo ste ih primjetili kako se približavaju vašoj kući. Vaša najbolja prijateljica s djetetom – mališanom iz pakla. Klincem koji vam po naslonjaču razmazuj pekmez, piše po zastorima i plaši pitbula-terijera. Da li da otvorite vrata? Je li vrijeme da se sakrijete?

Disciplina je neobična stvar – najviše je primjećujete kad je nema. Svi poznajemo nekoga tko ima dijete izvan nadzora, a mnogi i sami imamo takvu djecu! Suradnja je povremeni problem gotovo svakog roditelja. Većina roditelja današnjice zbunjena je kad je o disciplini riječ.

S druge pak strane, mali broj roditelja kao da je posložio sve kako treba. Koja je njihova tajna? Ti roditelji svoje tek prohodalo dijete pozovu da „sad dođe“ i ono doista i dođe! Došli ste im u posjet i ostanete zabezeknuti. Njihovo desetogodišnje dijete kuha čaj za čitavu obitelj. Njihovi tinejdžeri nazovu i kažu da će rano doći kući. A ta djeca nisu uplašeni miševi – sretna su, optimistična i opuštena. Kako to ti roditelji postižu?

Svi mi čeznemo za tim da imamo dobru i discipliniranu djecu iz jednog jednostavnog razloga – u tom slučaju život teče mnogo ležernije. Popuštanje djeci ne čini život jednostavnijim. Roditelji koji nevoljko postavljaju granice otkrivaju da im djeca svakim danom postaju sve gora. Bez jasnih pravila, vi i vaše dijete možete se čitav dan svađati, i na kraju dana svi će se zbog toga osjećati loše. Ako, pa, imate disciplinsku metodu koja brzo djeluje, problemi se brzo rješavaju i možete nastaviti biti sretni.

Ima tu, međutim, još nešto. Djecu ne discipliniramo zbog sebe samih – samo zato da bismo imali red i pravila. Napokon, ukoliko želite uredan život, nemate djecu. Prava svrha discipline jest naučiti djecu da sretno i jednostavno djeluju u svijetu.

Bez određene roditeljske čvrstoće, djeca ne razvijaju unutarnju kontrolu i ponašaju se kao dvogodišnjaci, čak i kad već imaju pet, petnaest ili dvadeset i pet godina. Bez unutarnje discipline, djetetov život je u neredu. Roditelji koji svojoj djeci dopuštaju da čine što žele, žestoko će ih onemogućiti za život u stvarnom svijetu. Takva djeca mogu biti nesretna, nezaposlena, bez bračnog partnera, usamljena, bijesna i, možda, čak završiti u zatvoru. Dijete koje je naučeno valjanoj samodisciplini, pak, uči kako se uhvatiti u koštac sa svijetom i ne upada u nevolje, i stoga je doista slobodno.

Kod discipline je riječ o suglasnosti sa samim sobom i s drugim ljudima. Nakon ljubavi, ne postoji ništa važnije od discipline što djeci možete dati. Ali, ne onakvu disciplinu koja se često pod tom riječi podrazumijeva.

Pristup disciplini kakav mi preporučamo naziva se autoritativna ljubav – uplitanje iz ljubavi za dijete. Roditelj koji koristi autoritativnu ljubav kaže: – Volim te, i upravo zato ću prekinuti takvo tvoje ponašanje.

Oni kombiniraju ljubav i strogost. Nikad ne udaraju svoje dijete, nikad mu ne naude, nikad ga ne okrivljuju. Ali, ustrajni su.

 

Izvor: Steve i Shaaron Biddulph, Nove tajne sretne djece, II izdanje, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008, str. 42-44.