Moć i sposobnost čovjeka da usvaja znanja i prelazi stepene savršenstva je veoma velika. Upravo zbog toga čovjek više od svih ostalih stvorenja ima potrebu za učiteljem i odgajateljem.
Roditelji su prvi odgajatelji djeteta, a mogu biti i njegovi prvi učitelji tako da ga svojim savjetima i poukama učvršćuju u vjerovanju u tevhid i odricanju svake vrste širka,
kao što Uzvišeni Bog kaže o Lukmanu: Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.”
Također, roditelji mogu uz pomoć upućivanja i zapovijedanja učvrstiti svoju djecu u pogledu činjenja dobrih djela, tumačenja Božijih propisa i postojanosti u životnim usponima i padovima,
kao što Lukman poručuje svom sinu: “O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi a strpljivost je plod velike odlučnosti u poslovima.”
Isto tako, roditelji mogu savjetima i mudrošću poučiti svoju djecu ponašanju prema drugima i socijalizaciji u društvu: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.
U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!”
Jedan od znakova čestitih roditelja jeste to da se, ukoliko djeca ne slušaju njihove savjete i upute, odvajaju od njih, kao što je hazreti Nuh, a.s., rekao svome sinu nakon što se popeo na lađu: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!” Nakon što se Nuhov sin nije popeo na lađu, Nuh se odvojio od njega i otišao.
Izvor: Ahmad Vaezi, Fondacija “Mulla Sadra”, str. 120.-121