Plemeniti ljudi u okrilju islamskih učenja gledaju na ljudski život kao na nešto šire od ovozemaljskog života, a Dunjaluk posmatraju kao fazu povezanu sa Ahiretom.
Dunjaluk nazivaju prolaznim, a Ahiret vječnim životom. Prema tome, u vrijeme međusobnog podređivanja i uzimanja u službu, prije nego što misle na vlastitu prolaznu korist, oni tragaju za čvrstim društvenim odnosima prožetim ljubaznošću, zadovoljstvom i dalekim od svađe i sukobljavanja.
U društvenim odnosima čestitih ljudi saradnja i pomaganje predstavljaju najvažniji činilac bratskog povezivanja unutar islamskog društva, a udaljavanje od grijeha i neprijateljstava predstavlja najznačajniji činilac jedinstva i postojanosti islamskog poretka,
kao što kaže Uzvišeni: Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sarađujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.
Riječ te avenu (تعاونوا (ima značenje “sarađujte”, što je Božija zapovijed.
Iz ovoga je jasno da se svi čestiti ljudi moraju truditi kako bi postigli zajedničku sreću i moraju pored materijalnog dobročinstva prema ljudima koji ih okružuju pomagati i bodriti druge ljude u vjerovanju i bogobojaznosti.
Osim što se moraju držati podalje od nepodopština, moraju i druge sprječavati da čine grijeh i nasilje.
Treba znati da saradnja i ispomaganje olakšavaju teške poslove te da se podižu velika zdanja i da se grade ogromne “brane” kako bi se osiguralo blagostanje ljudi i kako bi se zaštitili od neprijatelja, posebno u slučajevima kada se pružanje pomoći odvija u skladu s planom i nacrtom jednog sposobnog i vještog vođe,
kao što možemo vidjeti iz kur’anskog kazivanja o Zu-l-Karnejnu: Nego, samo vi pomozite meni snagom, i ja ću između vas I njih zid podići.
Izvor: Ahmad Vaezi, Fondacija “Mulla Sadra”, str. 147.-148.