Značaj samopouzdanja je u činjenici što će se, ukoliko ostvarimo nacionalno samopouzdanje, ovi potencijali pojačano ispoljiti i tada ćemo shvatiti da možemo i potvrdit će nam se da zaista možemo.
Rečeno samopouzdanje daje narodu Irana ovu hrabrost, ovo nastojanje, ovu sposobnost da pređe dugi put do ideala predviđenih za islamsko društvo.
Bez njega se ne može. Bez samopouzdanja se ne može ići tim putem. U okruženju gdje vlada samouvjerenost i gdje narod vjeruje u svoju sposobnost i slobodno djeluje bez prevlasti stranaca, moguće je osvojiti svaku vrstu vrhunaca.
Mi možemo osvojiti vrhunce nauke i morala – ne nauke bez morala i protiv morala, kakva je nauka koja danas postoji u zapadnom svijetu – te napretka i istinskog ponosa čovjeka u društvu, možemo u našoj zemlji uspostaviti pravdu i pravedne odnose i djelovati tako da, kada svaki mladić ove zemlje pogleda ispred sebe, jasno uočava moguće obzore.
Najznačajnije postignuće nacionalnog samopouzdanja, koje treba da se pojavi među prvacima neke zemlje, jeste da čovjeka lišava stanja u kojem očekuje pomoć i podršku od drugih.
Narod koji nema samopouzdanja uvjek očekuje da mu drugi nešto osiguraju i da mu drugi nešto daju. To je jedna od glavnih opasnosti i veoma je očita; znači, nije riječ ni o kakvom složenom filozofskom pitanju.
Međutim, ponekad se zanemaruje upravo ova očita pojava, očiti razlog koji može izazvati zaostalost zemlje.
Dakle, kada ne posjeduje samopouzdanje, čovjek je u stanju očekivanja pomoći i podrške od drugih.
Izvor: Ahmad Vaezi, Fondacija “Mulla Sadra”, str. 165.