Među brojim pedagozima, psiholozima i teoretičarima koji su opširno analizirali teoriju odgoja, posebno se ističe imam Gazali, čiji savjeti roditeljima i danas imaju izrazit značaj. Njegove misli, iako nastale u srednjem vijeku, iznenađujuće precizno odgovaraju savremenim izazovima roditeljstva. U nastavku donosimo pet ključnih Gazalijevih smjernica za uspješan odgoj, potkrijepljenih savremenim i klasičnim filozofskim uvidima, kao i islamskim učenjima.
- Dijete je emanet: Kako usmjeriti urođeni potencijal na pravi put?
“Dijete je povjerenje kod roditelja. Njegova duša je čista, jednostavna, bez ikakvog lika i utiska. Spremno je da primi ono čemu se navikne. Ako se navikne na dobro, odrastaće u dobru i biće sretan i na dunjaluku i na ahiretu. Ako se navikne na zlo, biće izgubljen.” [1]
U modernoj komparativnoj filozofiji Gazalijevi stavovi često se upoređuju s mišljenjem Johna Lockea, britanskog filozofa koji je tvrdio da je čovjek “tabula rasa” – prazna ploča. U svom djelu “Ogledi o ljudskom razumu” navodi: “Čovjek se rađa kao tabula rasa; iskustvo ispisuje sadržaj njegove duše.” Ovu ideju ranije je spomenuo i Aristotel u djelu “O duši”, tvrdeći da čovjek nema urođene vještine, već potencijal za njihovo razvijanje.
Najbliže islamskom shvatanju jeste Aristotelova ideja da se čovjek rađa sa iskonski čistim umom i duhom. U tom duhu Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Svaki čovjek se rađa u čistom fitretu (prirodnoj vjeri) pa ga njegovi roditelji učine kršćaninom, Jevrejem ili vatropoklonikom.”[2] Fitret se tumači kao urođena sklonost ka vjeri u jednog Boga i dobru. Zbog toga, tvrdnja da čovjeka isključivo oblikuje vanjsko iskustvo nije u potpunosti tačna. Roditelji imaju ulogu oplemenjivanja urođenih osobina kroz pozitivan i svjestan odgoj.
- Kada počinje odgoj? Uloga roditelja još prije rođenja?
“Dijete treba odgajati odmalena, prije nego loše navike puste korijen. Jer, kao što je meki vosak podložan oblikovanju, tako je i dječija narav spremna da primi ono čemu je izložena.”[3]
U islamskoj literaturi postoji poznata izreka: “Osnovno pravo djeteta je da mu otac izabere dobru majku.” Ova mudrost govori da odgoj djeteta počinje još izborom partnera. Odabir čestitog supružnika osigurava stabilnu osnovu za budući odgoj. Djeca usvajaju navike kroz svakodnevne rutine, koje oblikuju njihov karakter. Aristotel u ovom kontekstu kaže: “Navike stečene u djetinjstvu postaju druga priroda. Vrlina se stiče navikom.”
- Djeca uče iz ponašanja: Budite uzor koji želite vidjeti u svom djetetu!
“Roditelj mora biti oprezan da ne kaže ono što ne radi, jer dijete od njega uči djelom više nego riječju. Ako vidi proturječje između riječi i ponašanja, neće više slušati njegove savjete.”[4]
Dosljednost roditelja ključna je za pravilan odgoj. Psihologinja Diana Baumrind ističe da nedosljedan stil roditeljstva može izazvati emocionalne probleme kod djece.
Teorija vezivanja Johna Bowlbyja i Mary Ainsworth potvrđuje da djeca bez stabilnog i dosljednog uzora češće razvijaju anksioznost, depresiju, OCD ili nisko samopouzdanje.
- Blagost i disciplina: Kako pravilno reagovati na dječije greške?
“Dijete se prvo treba upozoriti blago i savjetovati, a ne odmah kažnjavati. Ako blagi govor koristi, kazna se izbjegava. Ako ne koristi, kazna treba biti umjerena i samo s ciljem odgoja.”[5]
Islamski odgojni principi snažno naglašavaju očuvanje fizičkog i emocionalnog integriteta djeteta. Kazna se u islamu smatra krajnjom mjerom i dozvoljena je samo u posebnim situacijama, poput upornog odbijanja obavljanja namaza nakon što dijete dostigne određenu dob – i to isključivo nakon ponovljenih blagog upozorenja i savjeta.
Praksa Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s. jasno potvrđuje ovakav pristup, koji danas potvrđuje i savremena pedagogija.
Slično tome, Jean Amos Komenski u svojoj Velikoj didaktici ističe da odgoj ne smije počivati na strahu, već da pouka mora biti blaga, ali dosljedna.
Time se potvrđuje univerzalno odgojno načelo koje povezuje klasičnu mudrost s islamskim i savremenim pogledima na djetetovo pravo na dostojanstven, nenasilan odgoj.
- Igra i učenje: Kako igra oblikuje dječiji um i srce?
“Treba dozvoliti djetetu da se igra, da se odmori od učenja i obaveza, jer pretjerana strogoća ubija srce i gasi radoznalost. Igra jača tijelo, razveseljava dušu i čini dijete spremnijim za učenje.”
Igra je ključna za psihofizički razvoj djeteta. Samostalna igra razvija kreativnost, samopouzdanje i koncentraciju. Grupna igra uči dijete društvenim ulogama, toleranciji i granicama. Igra u prirodi dodatno potiče motorički razvoj.
Islamska pedagogija podstiče roditelje da se igraju s djecom. Poslanik, s.a.v.s., se igrao sa svojim unucima Hasanom i Huseinom. Jean Piaget u djelu “Igra, mašta i imitacija u djetinjstvu” navodi: “Igra je najvažniji oblik učenja kod djeteta. Kroz igru dijete usvaja pravila i razvija logiku.”
Ovih pet savjeta Gazalija pružaju roditeljima neprocjenjive smjernice za skladan, uravnotežen i vjerom vođen odgoj. U vremenu sve većih odgojnih izazova, vraćanje ovim temeljima može pomoći da se sačuva suština roditeljstva i izgradi zdrav emocionalni i duhovni razvoj djeteta.
Izvori:
Aristotel
O duši, Beograd: Dereta, 2005.
Nikomahova etika, Beograd: BIGZ, 1980.
John Locke
Ogledi o ljudskom razumu, Beograd: Kultura, 1983.
Ebu Hamid Muhammed el Gazali
Ihja’ ulum-d-din; Oživljavanje vjerskih znanosti, Sarajevo: Bookline, 2009.
[1] Ihja: 22 knjiga, “Poglavlje o odgoju duše; Odgojne metode u ranom djetinjstvu” Tom br. 7
[2] Sahih Buhari, hadis br. 1358
Sahih Muslim, hadis br. 2658
[3] Ihja: 22 knjiga, “Poglavlje o odgoju duše; Odgojne metode u ranom djetinjstvu” Tom br. 7
[4] Ihja: 22 knjiga, “Poglavlje o odgoju duše; Odgojne metode u ranom djetinjstvu” Tom br. 7
[5] Ihja: 22 knjiga, “Poglavlje o odgoju duše; Odgojne metode u ranom djetinjstvu” Tom br. 7