“Pitaju te o duši. Reci: ‘Duša je nešto što – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.”
(Sura El-Isra, 85. ajet)
Danas, kada je mentalno zdravlje u centru pažnje, rijetko se spominju pioniri koji su o duši i emocijama govorili prije više od hiljadu godina. Ibn Sina (Avicena), veliki mislilac i ljekar islamskog zlatnog doba, već u 11. stoljeću pisao je o psihičkoj ravnoteži i njenom uticaju na zdravlje.
U svom djelu “Knjiga o liječenju” (Kitab al-Shifa), detaljno je opisivao stanja slična depresiji i anksioznosti te predlagao metode liječenja uma i duha.
U ovom članku otkrivamo kako je Ibn Sina postavio temelje ranog razumijevanja mentalnog zdravlja i zašto su njegova znanja i danas iznenađujuće savremena.
Prema definiciji koju je zabilježio Ibn Sina u svom historijski značajnom djelu iz oblasti medicine “El-Kanun fi-t-Tibb”, medicina je nauka koja proučava različite promjene u ljudskom tijelu u stanjima zdravlja i bolesti, uzroke tih bolesti i načine na koje se zdravlje može očuvati ili narušiti. Medicina, prema Ibn Sininom stavu, ne izučava samo fizičke, nego i psihičke bolesti, kao i njihovu međusobnu povezanost – što danas poznajemo pod nazivom psihosomatski poremećaji. Nadalje, Ibn Sina medicinu definira kao umijeće očuvanja postojeće ravnoteže u organizmu i sposobnost da se zdravlje ponovo uspostavi kada dođe do poremećaja.
Njegov enciklopedijski rad sastoji se od pet poglavlja u kojima se detaljno razrađuju ključna pitanja iz oblasti medicine: građa ljudskog tijela, temperament, motorički razvoj, somatske bolesti, higijena, smrt, sistemske bolesti, kao i farmakologija – nauka o biljkama, njihovim svojstvima i primjeni u liječenju.
Ibn Sina svoju psihološku teoriju temelji na Aristotelovoj biološkoj psihologiji izloženoj u djelu “O duši” (De Anima), u kojem Aristotel razmatra dušu kao prvi oblik živog tijela – princip života koji pokreće i oblikuje tijelo. Prema njegovom učenju, duša i tijelo čine nerazdvojivu cjelinu, a psihičke funkcije usko su povezane s biološkom osnovom. Aristotel razlikuje tri vrste duše: vegetativnu (biljke), osjetilnu (životinje) i umnu (čovjek), pri čemu umnu dušu povezuje s razumom i sposobnošću za apstraktno mišljenje.
Ovakav pogled, gdje se mentalni procesi ne mogu potpuno odvojiti od fizičkih, snažno je utjecao na kasniju filozofsku i medicinsku misao – posebno na Ibn Sinu, koji je uveo dodatna razgraničenja i raspravu o duši uzdigao na metafizički nivo. Međutim, u definisanju duše kao transcendentalne kategorije, Ibn Sina se približava stavu francuskog filozofa Renéa Descartesa. Preciznije, Ibn Sina je bio preteča Descartesovoj tvrdnji „Mislim, dakle postojim“ (Cogito, ergo sum). Za Ibn Sinu, dokaz postojanja duše leži u čovjekovoj svijesti o samome sebi, što čini suštinu individualnog postojanja. Kasniji filozofi poput Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela gradili su svoje filozofske sisteme upravo na ovakvom poimanju svijesti i postojanja.
Duša je, prema Ibn Sini, nematerijalna supstanca koja postoji neovisno o tijelu. Ona nije utisnuta u tijelo niti je njegova funkcija – već predstavlja transcendentalni princip koji pokreće tijelo, ali mu nije podređen. Iako, poput Aristotela, razlikuje više nivoa duše, ljudska duša je za Ibn Sinu najsavršeniji oblik – jer je čovjeku dat razum i sposobnost da spozna svrhu vlastitog postojanja.
Izvori:
- Ibn Sina (Avicena) as a Psychiatrist: A View from Today’s Perspective;
Pajević, A., Pajević, I., Jakovljević, M., Hasanović, M., Kravić, N., Žigić, N.
Psychiatria Danubina, 2021; Vol. 33, Medicinska naklada Zagreb – Pregledni naučni rad - Aristotel: O duši. Izdavač: “Naprijed”, Zagreb, 1987.