Savremeno društvo roditeljstvo često predstavlja kroz dvije potpuno suprotne slike. S jedne strane, ono se idealizira kao najljepša životna uloga, ispunjena bezuslovnom ljubavlju i srećom. S druge strane, sve češće se prikazuje kao teret koji ograničava slobodu, profesionalni razvoj i lične ambicije. Između ove dvije krajnosti ostaje vrlo malo prostora za ono što roditeljstvo zaista jeste – složen, dinamičan i cjeloživotni proces učenja.
Upravo zbog toga mnogi budući roditelji u ovu životnu ulogu ulaze s očekivanjima koja nisu oblikovana stvarnim iskustvom, već društvenim predstavama. Kada se stvarnost ne poklopi s tim očekivanjima, javlja se osjećaj neuspjeha, krivice ili uvjerenje da nešto rade pogrešno.
Možda najveći izazov roditeljstva nije odgoj djeteta, nego oslobađanje od mitova koji ga prate.
Mit o roditelju koji uvijek zna šta je najbolje
Postoji uvjerenje da ljubav prema djetetu prirodno podrazumijeva i sposobnost da u svakoj situaciji donesemo ispravnu odluku. Roditelji se zato često osjećaju kao da nemaju pravo na nesigurnost, grešku ili preispitivanje.
Međutim, roditeljstvo nije urođena vještina.
Niko ne postaje roditelj sa spremnim odgovorima na sva pitanja koja odrastanje nosi. Svako razvojno razdoblje djeteta donosi nove izazove, a ono što je bilo ispravno u jednoj fazi života ne mora biti dovoljno u drugoj.
Zbog toga je sasvim prirodno da roditelji uče zajedno sa svojom djecom. Tražiti informacije, pitati za savjet i priznati da nešto ne znamo nije znak slabosti, nego odgovornosti.
Da li je sudbina djeteta jedino mjerilo roditeljskog uspjeha?
Kada dijete postiže uspjehe, društvo često govori o zaslugama roditelja. Kada dijete donese loše odluke ili se suoči s problemima, isti ti roditelji nerijetko postaju prvi koje okolina optužuje.
Takav način razmišljanja pojednostavljuje jednu od najsloženijih pojava u ljudskom razvoju.
Na dijete ne utiče samo porodica. Njegovu ličnost oblikuju temperament, vršnjaci, škola, mediji, društvene okolnosti i brojna životna iskustva. Roditelji imaju izuzetno važnu ulogu, ali nisu jedini koji učestvuju u tom procesu.
Na to nas podsjećaju i primjeri iz islamske tradicije. Sin poslanika Nuha, alejhis-selam, nije prihvatio očev poziv, dok je Musa, alejhis-selam, odrastao na faraonovom dvoru, a postao jedan od najvećih Allahovih poslanika. Ovi primjeri ne umanjuju odgovornost roditelja, nego pokazuju da ljudski život nikada nije moguće objasniti samo jednim uzrokom.
Ljubav je temelj, ali znanje gradi odgoj
Ljubav je prvi i najvažniji dar koji roditelj može pružiti svom djetetu. Ipak, sama ljubav nije dovoljna da odgovori na sva pitanja koja roditeljstvo postavlja.
Dijete od dvije godine ne razmišlja kao dijete školskog uzrasta, niti adolescent kao odrasla osoba. Njegove potrebe, emocije i način razumijevanja svijeta mijenjaju se kroz razvoj.
Roditelj koji razumije razvojne faze djeteta lakše razlikuje šta je prolazna razvojna pojava, a šta ponašanje koje zahtijeva dodatnu pažnju. Upravo zato roditeljstvo nije samo izraz ljubavi, nego i proces učenja.
Ulaganje u roditeljsko znanje nije znak da roditelj nije dovoljno dobar. Naprotiv, ono pokazuje spremnost da djetetu pružimo ono što mu je zaista potrebno.
Zahvalnost nije nešto što se podrazumijeva
Nerijetko se može čuti da će dijete jednog dana shvatiti koliko su se roditelji žrtvovali za njega. Iako se to ponekad dogodi, zahvalnost nije prirodna posljedica roditeljskog truda.
Ona je vrijednost koja se razvija kroz porodičnu kulturu, međusobno poštovanje i lični primjer.
Djeca svijet posmatraju iz perspektive svojih razvojnih potreba. Ono što roditelji doživljavaju kao veliko odricanje, dijete često vidi kao prirodan dio porodičnog života.
Zato roditeljstvo ne bi trebalo graditi na očekivanju da će jednog dana sav trud biti vraćen kroz zahvalnost. Najveća vrijednost odgoja nije u tome da dijete bude dužno roditelju, nego da izraste u osobu koja će znati cijeniti ljude oko sebe.
Samopožrtvovanost nije isto što i odgovornost
Posebno u našoj kulturi često se njeguje uvjerenje da dobar roditelj mora stalno stavljati sebe na posljednje mjesto. Odricanje se nerijetko predstavlja kao mjera roditeljske ljubavi.
Međutim, postoji razlika između požrtvovanosti i zanemarivanja vlastitih potreba.
Roditelj koji je hronično iscrpljen, emocionalno opterećen ili narušenog zdravlja teško može dugoročno biti sigurna podrška svom djetetu. Briga o sebi ne znači manje ljubavi prema porodici. Ona znači stvaranje uslova da tu ljubav možemo pružati i sutra.
I islamsko učenje podsjeća čovjeka da svako pravo ima svoju mjeru – pravo Gospodara, porodice, ali i pravo koje čovjek ima prema samome sebi.
Roditeljstvo nije privatna odgovornost jedne porodice
Kada govorimo o odgoju djece, često zaboravljamo da porodica nije izolovan sistem. Ona živi unutar zajednice koja svojim vrijednostima, obrazovanjem, medijima i institucijama snažno utiče na odrastanje djece.
Zato nije pravedno od roditelja očekivati da sami ispravljaju sve ono što dijete svakodnevno susreće izvan porodičnog doma.
Društvo koje želi zdrave generacije ne može odgovornost za odgoj prepustiti isključivo roditeljima. Potrebni su kvalitetan obrazovni sistem, dostupna stručna podrška, odgovorni mediji i zajednica koja razumije da je odgoj zajednički interes.
Jer dijete ne odrasta samo u porodici.
Ono odrasta i u društvu koje svakodnevno oblikuje njegove vrijednosti.
Umjesto potrage za savršenstvom
Možda je najveći mit o roditeljstvu uvjerenje da ono podrazumijeva savršenstvo. Da postoje roditelji koji nikada ne pogriješe i djeca koja odrastaju bez ijednog izazova.
Stvarnost je drugačija.
Roditeljstvo nije put bez grešaka, nego odnos u kojem se uči slušati, razumjeti, ispravljati vlastite postupke i zajedno odrastati. Dijete ne treba roditelja koji će uvijek imati spreman odgovor. Potreban mu je roditelj koji će biti prisutan, koji će učiti zajedno s njim i koji neće odustati od tog odnosa kada postane težak.
Možda upravo zato uspješno roditeljstvo ne treba mjeriti brojem savršeno donesenih odluka.
Mnogo je važnije mjeriti ga spremnošću da dijete, uprkos svim izazovima, odrasta u okruženju ispunjenom ljubavlju, sigurnošću i međusobnim poštovanjem.
Jer na kraju, najveći cilj roditeljstva nije odgojiti savršeno dijete.
Njegov cilj je pomoći djetetu da postane dobar čovjek.
Izvor:
Hisham Altalib, Abdulhamid Abusulayman & Omar Altalib (2018). Roditelji i djeca – vodič za odgajanje djece
(M. Sarajkić, trans.; A. Isanović-Hadžiomerović, ured.; H. Imamović, lektor).
Centar za napredne studije; štampa: Dobra knjiga d.o.o. (Izvorni rad: 2013, The International Institute of Islamic Thought, Herndon).