Aurelije Augustin
Autor:Memić A.
Kako se roditeljstvo promijenilo kroz vrijeme?
Nekada je dijete raslo među velikom grupom ljudi. Nije bilo neobično da ga pričuva nana iz susjedstva, da ga komšija opomene kad napravi problem ili da nekoliko generacija živi pod istim krovom. Dijete je pripadalo zajednici i ta zajednica je učestvovala u njegovom odrastanju. Danas je slika potpuno drugačija. Većina porodica živi sama, odvojena od šire rodbine, a roditelji su postali gotovo jedini oslonac svom djetetu.
Savremeni roditelj više nije samo roditelj. On je istovremeno psiholog, učitelj, animator, vozač, organizator, kuhar, zaštitnik i osoba koja mora misliti nekoliko koraka unaprijed. U isto vrijeme pokušava zadržati posao, održati brak ili partnerski odnos, voditi računa o kući i ostati emocionalno stabilan. Zbog toga mnogi ljudi danas roditeljstvo doživljavaju kao stalnu utrku u kojoj nikada ne stižu na cilj.
Pritisak savremenog roditeljstva
Poseban pritisak dolazi iz činjenice da se od roditelja očekuje gotovo savršenstvo. Nekada su roditelji uglavnom brinuli da je dijete zdravo, da ima šta jesti i gdje spavati. Danas se od roditelja očekuje mnogo više. Potrebno je pratiti emocionalni razvoj djeteta, razvijati njegove talente, birati kvalitetne aktivnosti, paziti na prehranu, ograničiti vrijeme pred ekranima, razgovarati o osjećajima i neprestano učiti nove metode odgoja.
Uz sve to, roditelji su okruženi ogromnom količinom informacija. Svaki dan pojavljuju se novi savjeti o tome kako pravilno uspavati bebu, kako reagirati na dječiji bijes, kako razvijati samopouzdanje ili kako izbjeći traume iz djetinjstva. Iako su mnoga od tih znanja korisna, kod roditelja često stvaraju osjećaj da ne rade dovoljno dobro. Umjesto da ih smire, informacije ih dodatno opterećuju.
Roditeljska anksioznost i potreba za kontrolom
Mnogi roditelji danas žive s tihim strahom da će pogriješiti. Plaše se da će jedna pogrešna odluka ostaviti trajne posljedice na dijete. Zbog toga pokušavaju kontrolirati sve: društvo s kojim se dijete druži, njegove emocije, uspjeh u školi, slobodno vrijeme, pa čak i način na koji razmišlja o sebi. Međutim, što više pokušavaju imati potpunu kontrolu, to su umorniji i nesigurniji.
Savremeno roditeljstvo obilježila je i velika promjena u odnosu prema dječijim potrebama. Nekada se od djece očekivala poslušnost i prilagođavanje odraslima. Danas roditelji mnogo više slušaju dijete i žele razumjeti njegove emocije. To je donijelo mnogo dobrog jer djeca odrastaju s više prava, više prostora da pokažu svoju ličnost i manje straha od autoriteta.
Dijete (ni)je centar svijeta?!
Ipak, u toj želji da budu bolji roditelji, mnogi odrasli nesvjesno su otišli u drugu krajnost. Cijeli porodični život počeo se vrtjeti oko djeteta. Roditelji odgađaju vlastite potrebe, odmor, prijateljstva i zdravlje kako bi sve podredili djetetovom rasporedu i zadovoljstvu. Takav način života na početku izgleda kao velika posvećenost porodici, ali dugoročno često vodi iscrpljenosti.
Posebno je zanimljivo koliko se promijenio odnos prema dječijim problemima. Ranije su djeca mnogo češće sama rješavala sukobe, nesporazume i sitne životne teškoće. Danas roditelji vrlo brzo uskaču da poprave situaciju, zaštite dijete ili spriječe svaku neugodnost. Ako dijete dobije lošu ocjenu, roditelj odmah traži objašnjenje. Ako dođe do sukoba među vršnjacima, odrasli često odmah intervenišu.
I ranije su neki roditelji i članovi porodice intervenisali u određenim situacijama ali to je bilo dosta rijeđe nego danas i dešavalo se samo u krajnjoj nuždi. Također, danas se u riješavanje sukoba među vršnjacima uključuju i različiti stručnjaci, pedagozi, psiholozi i terapeuti. To jeste pozitivno se jedne strane no nerijetko među djecom stvara dodatni jaz, etiketira djecu učesnike eventualnog sukoba ili kao apriori nasilnike ili žrtve, što realno ne mora biti tačno. Djeca stiču utisak da je svaka sitnica ozbiljan problem koji ne mogu sami riješiti.
Frustracija i greške, faktori razvoja djeteta
Naravno da dijete treba podršku i sigurnost, ali ne može razviti unutrašnju snagu ako nikada ne osjeti frustraciju. Dijete koje ne nauči podnijeti neuspjeh teško će kasnije podnositi životne izazove. Upravo sitna razočarenja, greške i problemi uče dijete kako da bude samostalno i odgovorno.
Veliku ulogu u svemu tome ima i savremena tehnologija. Današnji roditelji u svakom trenutku mogu znati gdje im je dijete i šta radi. Telefoni i društvene mreže omogućili su stalni nadzor, ali nisu donijeli više unutrašnjeg mira. Naprotiv, mnogi roditelji postali su još zabrinutiji. Čim dijete ne odgovori na poruku, pojavljuje se strah da se dogodilo nešto loše.
Šta ako prezaštićujemo djecu?
Problem je što dijete ne može odrastati bez određene slobode. Ako roditelj stalno nadgleda svaki korak, dijete može početi vjerovati da je svijet opasno mjesto i da samo nije sposobno nositi se sa životom. Takva djeca često postaju nesigurna ili pretjerano ovisna o mišljenju drugih.
S druge strane, ni roditeljima nije lako. Oni žive u vremenu u kojem se stalno govori o opasnostima, psihološkim posljedicama i mogućim greškama u odgoju. Svaka vijest o nasilju, nesreći ili problemu među mladima dodatno pojačava osjećaj odgovornosti i straha. Roditelji tada pokušavaju predvidjeti svaki mogući problem, iako je to nemoguće.
Savremeno društvo je, čini se, pretjerano fokusirano na “greške” prethodnih generacija. Skoro sve nove odgojne metode pretežno su bazirane na ispravljanju grešaka prethodnih generacija roditelja. Moglo bi se zaključiti da prethodne generacije nisu činile ništa što bi moglo biti pozitivan primjer danas. Da li je baš tako? Dosta često se manipulira veoma komplesknim terminima poput “traume.” Svuda po internetu haraju različiti testovi ličnosti, testovi traume i slični instant savjeti. Vrlo ozbiljne stvari se plasiraju pod plaštom zabave. Traume i stvarna negativna iskustva iz života nisu i ne smiju biti predmet vulgarizacije ni u kojoj mjeri i ni na koji način.
Dječiji hir vs stvarna trauma
U novije vrijeme primjetan je i jedan zanimljiv, ali i pomalo zabrinjavajući trend — prekomjerno “kopanje” po vlastitim traumama, posebno u kontekstu roditeljstva i odgoja. Čini se kao da je u dijelu savremenih diskusija postalo uobičajeno da se gotovo svako neugodno ili frustrirajuće iskustvo iz djetinjstva automatski imenuje traumom. Tako se, ponekad, i situacije koje su bile sastavni dio odrastanja — poput toga da dijete ne dobije uvijek željenu igračku ili slatkiš — počinju tumačiti kao oblici emocionalnog zanemarivanja.
Pri tome se lako zaboravlja kontekst vremena u kojem su naši roditelji odgajali djecu. Oni su nas učili strpljenju, čekanju, prihvatanju pravila i granica, često u okolnostima koje nisu ostavljale mnogo prostora za ispunjavanje svake želje. U mnogim slučajevima jednostavno nije bilo ni mogućnosti da se odgovori na sve dječije prohtjeve, niti je to bio cilj odgoja.
Zato je važno praviti jasnu razliku između stvarne traume i dječijeg hira ili trenutnog razočarenja. Ne može svaka neugodnost nositi težinu duboke psihološke povrede.
Također, djeca ne bi smjela postati produžetak neostvarenih želja odraslih. Odgoj nije prostor u kojem roditelji ispravljaju vlastite propuštene prilike kroz život svoje djece. Naprotiv, njegov smisao je da se izgradi nova generacija stabilnih, odgovornih i sposobnih ljudi — ljudi koji će biti korisni i sebi i zajednici.
U tom smislu, odgovornost roditeljstva ostaje jednako ozbiljna kao i ranije, ali zahtijeva i mjeru razuma: prepoznavanje razlike između stvarne povrede i normalnih razvojnih iskustava odrastanja.
Dijete nije projekat koji treba savršeno oblikovati
Istina je da nijedan roditelj ne može potpuno oblikovati život svog djeteta. Može pružiti ljubav, sigurnost i dobre uvjete za odrastanje, ali ne može donositi odluke umjesto njega cijeli život. Dijete je zasebna osoba sa svojim karakterom, željama i putem.
Možda je zato najvažnije da roditelji odustanu od ideje savršenog roditeljstva. Dijete ne treba savršenog roditelja koji nikada ne griješi. Potreban mu je odrasli čovjek koji je prisutan, iskren, smiren i spreman da uči zajedno s njim.
Ravnoteža između ljubavi i slobode
Roditeljstvo nije stalna kontrola niti beskrajno dokazivanje ljubavi kroz žrtvu. Ponekad je najveći znak ljubavi upravo sposobnost da dijete postepeno pustimo da raste, griješi, pokušava i uči živjeti vlastiti život. A da roditelj pritom ne zaboravi ni sebe. Iako se često briga o sebi, posebno ako smo roditelji, tumači kao ultimativna sebičnost ne treba zaboraviti da je veseo, smiren, njegovan roditelj ono što dijete najviše želi i čemu se raduje. Svoje navike prenosimo na dijete. Jednog dana dijete kao odrasla osoba će se odnositi prema sebi i svijetu onako kako je vidjelo da se njegovi roditelji odnose prema sebi.
Izvor:
Lana Vincelj Bele “Izazovi roditeljstva: Roditeljstvo nekoć vs danas” Udruga “Osloni se” za poslovne usluge, psihoterapiju i edukaciju