Viktor Hugo
Autor: Memić A.
Očinstvo se kroz historiju neprestano mijenjalo. Nekada je otac prvenstveno bio zaštitnik porodice, autoritet i skrbnik doma, dok se danas sve više govori o emocionalno prisutnom i angažiranom ocu koji aktivno učestvuje u odgoju djece. Ipak, uprkos savremenim promjenama, mnoge predrasude o očevima i dalje su duboko ukorijenjene u društvu.
Od muškarca se i danas očekuje da bude stabilan, odgovoran i snažan, ali se istovremeno njegovo aktivno roditeljstvo često posmatra sa čuđenjem, ironijom ili čak podsmijehom. Upravo zato važno je otvoriti pitanje: kako društvo zapravo tretira očeve i koje su najčešće zablude o očinstvu s kojima živimo i u 21. stoljeću?
Historijski pogled na ulogu oca
Od pamtivijeka su očevi smatrani glavama porodice i primarnim zaštitnicima doma. Kroz veliki dio historije muškarci su raspolagali sudbinom porodice, supruge i djece, a društveni sistemi bili su zasnovani na strogo definisanim rodnim ulogama.
U mnogim drevnim društvima žena nije imala gotovo nikakvu društvenu autonomiju. U predislamskom arapskom društvu čak je postojala praksa zakopavanja žive ženske djece odmah po rođenju. Danas nam takva praksa djeluje monstruozno, ali ona pokazuje koliko su društva nekada bila oblikovana rigidnim i surovim shvatanjima porodičnih i rodnih odnosa.
Pojavom islama položaj žene i uloga oca mijenjaju se iz temelja. Islam je zabranio ubijanje ženske djece i jasno definirao odgovornost muškarca prema porodici.
Uzvišeni Allah kaže:
“I kada živa zakopana djevojčica bude upitana zbog kakvog grijeha je ubijena…”
(Sura Et-Tekvir, 8–9)
Također, ženama je dato pravo na nasljedstvo i dostojanstven društveni status:
“Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i bližnji, a i ženama pripada dio onoga što ostave roditelji i bližnji…”
(Sura En-Nisa, 7)
Poslanik Muhammed pokazivao je nježnost prema djeci, nosio ih, ljubio i nikada emociju nije smatrao slabošću muškarca. Kada je jedan beduin rekao da nikada nije poljubio svoje dijete, Poslanik mu je odgovorio:
“Šta ja mogu ako je Allah iz tvoga srca uklonio milost?”
Zašto je figura oca važna za razvoj djeteta?
Brojna psihološka istraživanja pokazuju da prisutan i emocionalno uključen otac ima ogromnu ulogu u razvoju djeteta.
Djeca koja imaju blizak odnos sa očevima često razvijaju:
- veće samopouzdanje,
- emocionalnu stabilnost,
- bolju socijalnu komunikaciju,
- manji nivo agresivnosti,
- veću otpornost na stres i životne izazove.
Za dječake je otac često prvi model muškosti i identiteta, dok djevojčicama odnos s ocem značajno utiče na osjećaj sigurnosti, samopoštovanja i vlastite vrijednosti.
Ipak, uprkos svemu tome, društvo i dalje vrlo često minimizira ili stereotipno posmatra ulogu oca.
6 najčešćih predrasuda o očevima
Očevi kao “gosti” u vlastitoj porodici
Mnogi se i danas iskreno iznenade kada vide oca koji zna raspored vakcina, ime učiteljice, broj cipelica svog djeteta ili omiljenu igračku koju dijete nosi na spavanje.
Kao da je očinska prisutnost nešto neobično.
A zapravo gledamo roditelja koji poznaje vlastito dijete.
Društvo je generacijama odgajalo muškarce da vjeruju kako je emocionalni i odgojni prostor djece rezervisan prvenstveno za majke, dok je otac tu više kao finansijska i autoritativna figura.
Ali djeca ne trebaju oca samo kada treba platiti račune ili disciplinovati ih. Potrebni su im njegovo vrijeme, prisustvo i svakodnevna bliskost.
Muškarac koji pokazuje emocije smatra se slabim
Na Balkanu se dječaci još uvijek odgajaju uz rečenice:
- “Nemoj plakati.”
- “Budi muško.”
- “Muškarci ne kukaju.”
I onda se kasnije čudimo generacijama emocionalno zatvorenih muškaraca koji teško pokazuju bliskost prema vlastitoj djeci.
Muškarac koji grli svoje dijete, tješi ga ili otvoreno pokazuje emocije ne gubi autoritet. Naprotiv — dijete tada uči da snaga i nježnost mogu postojati zajedno.
Poslanik Muhammed upravo je kroz blagost pokazivao veličinu karaktera.
Aktivno očinstvo se i dalje ismijava
I danas postoji podrugljiv ton kada muškarac ode na roditeljski sastanak, ostane kući s bolesnim djetetom ili provede vikend sam sa djecom.
Kao da je zalutao na “ženski teren”.
Posebno je opasno kada se angažirani očevi ismijavaju među drugim muškarcima, kao da briga o vlastitom djetetu umanjuje muškost.
A istina je potpuno drugačija.
Nije teško postati otac biološki. Mnogo je teže ostati prisutan, stabilan i emocionalno dostupan godinama.
Društvo često predstavlja majku kao jedinog “pravog” roditelja
Djeca vrlo pažljivo slušaju kako roditelji govore jedno o drugom.
Kada otac konstantno sluša da “ne zna”, “nije sposoban” ili “ne može s djecom”, dijete polako usvaja istu sliku o njemu.
A muškarac koji se godinama osjeća suvišno u vlastitoj kući vremenom se povlači iz odgoja.
Različit pristup roditeljstvu ne znači pogrešan pristup.
Majka i otac često imaju različite načine komunikacije i odgoja, ali upravo ta razlika djetetu daje emocionalnu širinu i sigurnost.
Očinstvo nije samo finansijska obaveza
Mnogi muškarci odrasli su vjerujući da je njihova osnovna vrijednost u tome koliko mogu zaraditi.
Naravno da je važno obezbijediti porodicu. Ali dijete ne pamti samo novac.
Pamti prisustvo.
Pamti ko ga je učio voziti biciklo, ko je ostajao budan kada je bilo bolesno i ko ga je saslušao kada je prvi put doživjelo strah ili razočarenje.
Aristotle govorio je da čovjek postaje ono što neprestano radi. Upravo kroz svakodnevne postupke djeca uče šta znače odgovornost, poštovanje i karakter.
Emocionalno odsustvo ne može se nadoknaditi skupim poklonima.
Samohrani očevi, nevidljiva društvena kategorija
Samohrani očevi rijetko su tema ozbiljnih društvenih razgovora. U Bosni i Hercegovini jednoroditeljskih porodica je sve više, ali se ogromna većina javnih rasprava fokusira gotovo isključivo na samohrane majke.
Prema različitim socijalnim analizama, samohrani očevi čine znatno manji procenat jednoroditeljskih domaćinstava — procjene se kreću između 10 i 15% — ali upravo zbog toga često ostaju potpuno društveno nevidljivi.
Kada se u našem okruženju pojavi muškarac koji sam odgaja dijete, društvo ga često posmatra gotovo kao izuzetak od pravila. Takav muškarac u porodici i među prijateljima nerijetko dobije gotovo simboličan status heroja. Ljudi mu se dive, nude pomoć i govore kako je “rijetkost”.
Ali postavlja se jedno važno pitanje:
Da li je situacija ista sa samohranim majkama?
Najčešće nije.
Dok se samohranom ocu društvo često divi zbog roditeljske odgovornosti, od samohrane majke se požrtvovanost podrazumijeva. Ona mora biti jaka, stabilna i izdržljiva bez mnogo prostora za slabost ili umor.
To pokazuje koliko su tradicionalni obrasci razmišljanja o roditeljstvu i dalje prisutni.
A istina je da samohrano roditeljstvo nikada nije jednostavno — ni muškarcu ni ženi.
Postoje očevi koji nakon posla kuhaju, pomažu oko zadaće, vode djecu ljekaru i kriju vlastiti umor kako dijete ne bi osjetilo nesigurnost.
Neki su ostali udovci.
Neki su prošli težak razvod.
Neki godinama vode pravne i emocionalne borbe samo da ostanu prisutni u životima vlastite djece.
Njihovo očinstvo nije manje vrijedno zato što je tiše i manje vidljivo.
Marko Aurelije pisao je da se vrijednost čovjeka vidi u odgovornosti koju nosi čak i onda kada ga niko ne posmatra.
Možda upravo tu počinje pravo očinstvo.
Ne u savršenstvu.
Ne u društvenim pohvalama.
Nego u svakodnevnom ostajanju uz svoje dijete — čak i onda kada niko ne aplaudira.